Pustite centrifugu
Centrifuga – tako bih u jednu riječ sažeo svoj doživljaj putovanja u Indiju. S obzirom na to da je bilo nedavno, još uvijek snažno osjećam kako me taj kulturološki šok iscijedio, isušio svjetonazor i izbio mi gard u mnogim područjima za koja sam utvarao da u njima neprikosnoveno vladam. I ne, ovo što govorim nema baš nikakve veze s vešmašinom jer, da vam pravo kažem, nešto čisto u tih tri tjedna malo gdje sam vidio. Međutim, sve se vrtjelo, a i dalje se puno toga u vrti mojoj glavi. Mnogi stavovi i predrasude, baš kao u definiciji centrifugalne sile, izletjeli su van, daleko od središta onog što sam dotad mislio da je neupitno. Jedna je od takvih stvari osviještenje koliko je zapravo Zapad uvelike indoktriniran postizanjem ciljeva. Primjerice, od malih nogu svi nas uče kako će nas dobre ocjene dovesti do vrhunskog fakulteta koji će nam zauzvrat osigurati najbolji posao. Ako uspijemo, život će nam biti dobar, u protivnom smo osuđeni na propast. Dakle, još kao djeca usredotočeni smo na cilj i pripremamo se za suočavanje s neizbježnim razočarenjima. Toga u indijskoj tradiciji nema jer tamo vlada uvjerenje da je akcija pod našom kontrolom, ali je cilj, odnosno ishod izvan naših ruku. Na prvu zvuči čudno, ali nalazim smisla što više razmišljam i proučavam taj istočnjački koncept.
Ishodi su izvan naše kontrole
Svi mi u ovom našem poslu puno ulažemo u ispunjenje ciljeva, što je sasvim razumljivo. Međutim, ono što ja želim reći jest da je potpuno pogrešno, a usudio bih se reći i jako glupo, ako se taj stav preobrazi u klanjanje ishodu kao apsolutnom prioritetu. Transformacija u društvo usmjereno isključivo prema ispunjavanju ciljeva učinit će nas samo društvom razočaranih pojedinaca. Nikad nije dosta. Postići, postići, postići. Svaki je od ovih „ciljeva“ ishod, a ishodi su potpuno izvan vaše kontrole. Evo, pitam vas za ishod niza ciljeva koje ćemo sebi postaviti na početku nove godine – promaknuće, gubitak deset kila ili učenje francuskog? Trebamo li nastaviti s primjerima ili je ovo letimično ispitivanje dovoljan pokazatelj da su usprkos našoj silnoj volji, ciljevi izvan naše kontrole?
Bolje je kad se usredotočimo na proces
Ali ono što jest su – radnje pa se možemo usredotočiti na ono što želimo i posvetiti se tomu s punom koncentracijom i odlučnošću. Kada funkcioniramo na taj način i ulažemo u proces, ne možemo ne uspjeti. Svaki dan postaje eksplozija. Znat ćete da se to događa kad osjetite trnce od same radosti postojanja. Kad osjećate kako ste svaki mjesec, tjedan i dan sve bliže osjećaju da radite točno ono što želite i s dubokim osjećajem svrhe za sebe, tvrtku i širu zajednicu. Ne, nisam se napušio bhanga i ne govorim o trenutnom naletu dobrog osjećaja. Govorim o dubokoj spoznaji da je naš život na pravom putu. To ne znači da se ne suočavamo s izazovima i to nekim prilično ozbiljnim. Međutim, stav koji ja sad, primjerice, imam prema njima je puno drugačiji. I dalje mojom svakodnevicom dominira prilično ogromna to-do lista koja se nemilosrdno puni bez obzira na to koliko kvačica svakodnevno stavim. No, riješio sam se onog osjećaja tjeskobe, osjećaja da postoji uvijek previše posla i premalo vremena za to. Nisam nimalo uznemiren zato što je tvrtka koju smo gradili dvadeset godina narasla i transformirala se u Val grupu, što sad odgovornost i uspjeh dijelim na više razina, što svaki mjesec moramo osigurati stabilnost za više od četrdeset i više ljudi. Siguran sam u sebe i nas čim sam se umjesto isključivim ciljevima posvetio procesu. Kod mene je to uistinu upalilo i zato se ne libim to ovako otvoreno podijeliti s drugima. Dosad sam previše svjesno ili nesvjesno radio po formuli da moram nešto „dobiti“, kako bih mogao s tim nešto „raditi“, tako da mogu nešto „biti“. Krivo.
Promjena paradigme
Pokazuje to i proces reorganizacije u Val grupu koji prolazimo u zadnje dvije godine. Prije bih o tom procesu razmišljao kao o jednom od nizu ciljeva koje treba postići, bio bih nestrpljiv staviti kvačicu i krenuti dalje. Kamo? Ne znam. Prema nekom novom cilju kojeg bih se isto tako što prije htio riješiti. S ovom novom paradigmom sada je sve drugačije. Uživam i učim iz svakog trenutka. Probajte i vi napraviti takav preokret sa svojim ciljevima. Umjesto da tipkate na sastanku ili razmišljate o onom sljedećem u nizu jer imate nakrcan raspored, izvucite najbolje iz tog vremena što ste tamo. Promjene možemo raditi na svim razinama. I pisanje objave za medije proces je u kojem možete uživati pa mjesto šablonskog uvoda i izjave klijenta razmislite, komentirajte, izmijenite i dopustite da proces izrodi nešto novo i drugačije. Najbolje je od svega što ćete svjesno ili nesvjesno uključiti i svoje kolege i druge ljude u proces. A onda nastaje magija. Čak i ako pogriješite negdje, neće to biti ništa strašno jer s jedne strane svi će vidjeti da ste dali sve od sebe, a s druge strane pogreške otvaraju nova područja i drugačiji pogled. Penicilin, post-it papirići, mikrovalna pećnica pa čak i Coca-Cola nisu nastale s namjerom, već kao splet okolnosti.
Cilj će doći
Težite svojoj viziji, ali na način da prihvatite sve što vam se nađe na putu. Naučite ulagati u proces, a ne u ishod. Rijetko tko bi se od nas htio naći na mjestu generala Eisenhowera večer prije dana D i invazije na Normandiju. Sudbina slobodnog Svijeta te životi milijuna ljudi ovisili su o njegovim odlukama. Međutim, on je sam u jednom kasnijem intervjuu objasnio kako je spavao čvrstim i mirnim snom. Napravio je sve potrebno, konzultirao se sa svojim zapovjednicima, predvidio je nekoliko mogućih scenarija kao i odluka koje je trebalo pokrenuti za svaki od njih. Umjesto da očajava i razmišlja o svemu što bi moglo poći po zlu te svoju nesigurnost širi na druge, svu je svoju pažnju usmjerio na činjenicu da sve pripreme budu dovršene. Znao je da u tom trenutku on ne može sam odlučiti o ishodu jer nije sve pod njegovom isključivom kontrolom pa se usredotočio na proces i taj dio napravio najbolje što zna. I vi možete učiniti isto. Trebali biste učiniti isto. Kad se odvojimo od ishoda, začudo, vjerojatnost postizanja cilja dramatično raste.
