U prijevodu, hrvatski birači ideološki se svrstavaju i stranački opredjeljuju na temelju svog odnosa prema povijesnim osobama poput Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana te povijesnim zbivanjima poput Drugog svjetskog rata, komunističke vladavine, raspada Jugoslavije, uspostave i obrane hrvatske državnosti. Ideološki identiteti i stranačke preferencije u Hrvatskoj imaju jako malo ili nimalo veze sa socijalno-ekonomskom pozicijom u društvu i stavovima o socijalno-ekonomskim pitanjima poput državne potrošnje, poreznog sustava i privatiziranja državnih poduzeća.
U skladu s navedenim, u Hrvatskoj je pripadnost desnici i desnom centru određena pozitivnim vrednovanjem povijesne uloge Franje Tuđmana i negativnim mišljenjem o povijesnoj ulozi Josipa Broza Tita. Pripadnost desnom dijelu političkog spektra određena je i negativnim odnosom prema komunističkoj vladavini i jugoslavenskoj državi te pozitivnim odnosom prema uspostavi hrvatske državnosti i njezinoj obrani u Domovinskom ratu. S druge strane, pripadnost ljevici i lijevom centru određena je uglavnom pozitivnim mišljenjem o povijesnoj ulozi Josipa Broza Tita i komunističkoj vladavini te prilično kritičnim odnosom prema povijesnoj ulozi Franje Tuđmana i razdoblju uspostave i obrane hrvatske državnosti tijekom 90-ih godina 20. stoljeća.
Odnos hrvatskih birača prema povijesnim pitanjima koja određuju političke identitete uvelike je utemeljen na obiteljskoj političkoj biografiji, odnosno svijesti o pripadnosti članova obitelji jednoj od dviju sukobljenih strana u Drugom svjetskom ratu (partizanskom pokretu odnosno NDH).
Svijest o djelovanju člana obitelji u okviru partizanskog pokreta uvjetuje pozitivan odnos prema Titu i komunističkoj vladavini i posljedično lijevu ideološku i stranačku pripadnost, dok svijest o djelovanju člana obitelji u okviru vojno-političkih struktura NDH uvjetuje negativan odnos prema Titu i komunističkoj vladavini i posljedično desnu ideološku i stranačku pripadnost. I tako već tri desetljeća hrvatske demokracije.
S obzirom na to da je Drugi svjetski rat završio prije više od 75 godina, nameće se pitanje daljnjeg utjecaja prošlosti u političkim opredjeljenjima hrvatskih birača. Zahvaljujući neumitnom protoku vremena u Hrvatskoj će samo rasti broj birača kojima su u Drugom svjetskom ratu eventualno sudjelovali pradjedovi i prabake, odnosno šukundjedovi i šukunbake. Nameće se pitanje koliko daleko seže svijest hrvatskih birača o političkoj pripadnosti predaka kao potencijalnom temelju ideološkog i stranačkog opredijeljivanja.
U sljedećih pet do deset godina, Hrvatska će napokon dobiti priliku za nastanak novih političkih rascjepa i s njima povezanih političkih identiteta desnice i ljevice.
Smatram kako će u Hrvatskoj neizbježno doći do smanjenja političkog utjecaja obiteljske biografije iz Drugog svjetskog rata. Neizbježan je pad svijesti sadašnjih, a napose budućih hrvatskih birača o pripadnosti njihovih dalekih predaka jednoj od zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu. Dolazak novih naraštaja hrvatskih birača, koji su neupućeni u obiteljske političke biografije u Drugom svjetskom ratu, povijesna je prilika za redefiniranje osnova na kojima su izgrađeni politički identiteti desnice i ljevice u Hrvatskoj. U sljedećih pet do deset godina Hrvatska će napokon dobiti priliku za nastanak novih političkih rascjepa i s njima povezanih političkih identiteta desnice i ljevice koji neće biti dominantno određeni traumatičnim iskustvom Drugog svjetskog rata.
Autor: dr. sc. Jakov Žižić, Hrvatsko katoličko sveučilište