Svih 155 putnika i članova posade preživjelo je zahvaljujući brzoj reakciji kapetana Sullyja i posade. Taj se incident smatra jednim od najvećih čuda u povijesti zrakoplovstva, a Sully je brzo postao američka zvijezda i nacionalni heroj.
Međutim, u istrazi zrakoplovne nesreće koja je uslijedila propitkivala se opravdanost odluke kapetana Sullya da sleti na rijeku, umjesto da okrene zrakoplov i vrati se u zračnu luku La Guardia ili sleti na bliži aerodrom Teterboro. Simulatori leta testirali su pretpostavku da je Sully imao dovoljno vremena da usmjeri zrakoplov prema zračnim lukama i tako postupi u skladu s protokolima o sigurnosti.
Istražitelji su na saslušanju razmatrali sve moguće uzroke nesreće, uključujući i moguće pogreške posade ili tehničke probleme na zrakoplovu. Kapetan Sully je izjavio da se, unatoč svim prethodnim obukama i simulacijama, morao osloniti na svoje iskustvo i instinkte da bi odlučio sletjeti na rijeku Hudson. Za razliku od nekih računalnih simulacija, koje su pokazivale da je bilo dovoljno vremena da se zrakoplov sigurno vrati, Sully je kategorički ustvrdio kako simulatori imaju jednu manu.
„Potpuno se zanemaruje ljudski faktor. Oduzeli ste ljudskost iz kokpita“, rekao je. Upravo je taj ljudski faktor bio presudan za spašavanje života 155 putnika: da je u datom trenutku odlučivala programirana „inteligencija“ simulatora, avion bi se zabio u pistu pri povratku.
Ljudski faktor sve je više na kušnji u današnje vrijeme kada se u gotovo svim vrstama poslova uvodi nekakav oblik automatizacije, machine learninga, algoritama ili vrlo aktualne umjetne inteligencije.
Ni novinarstvo nije izuzeto od toga. Štoviše, u proteklih 15-20 godina upravo su mediji i redakcije bili pioniri uvođenja različitih oblika novih tehnologija – od digitalnog izdavaštva, društvenih mreža, primjene pametnih telefona u radu do umjetne inteligencije. Tehnologija je, pokazalo je vrijeme, medijima bila i saveznik i protivnik – društvene mreže postale su važan izvor informiranja za novije generacije, a i samo stvaranje sadržaja u sve je većoj mjeri tehnički moguće prepustiti različitim programima. Toliko naprednim programima da su medijski skeptici uvjereni kako novinari u budućnosti neće biti ni potrebni.
Već danas famozni ChatGPT može složiti savršene eseje, čak i na hrvatskom jeziku. Već danas medijske kompanije u svijetu osposobljavaju urednike i novinare za upravljanje umjetnom inteligencijom. Već danas u 190 godina mladoj redakciji The West Australiana postoji Sophi, alat s umjetnom inteligencijom koji uredništvu pomaže da odluči koje će članke staviti iza paywalla i na njima zaraditi pretplatom, a koji će biti „otključani“ i donijeti više oglasnih prihoda.
Ali može li pravo novinarstvo opstati bez ljudskog faktora? Mogu li se selekcija i obrada informacija koje prosječan čitatelj/gledatelj/slušatelj primi svakog dana prepustiti gotovo savršeno pismenim programima poput ChatGPT-a i zanemariti ono što je duh novinarstva od najranijih dana: terenski rad, razgovori s ljudima, promišljanje o temama, etičke dvojbe, želja da se bude ispred konkurencije, ali i još veća želja da se nekomu pomogne, može li se novinarstvu oduzeti strast pisanja? Mogu li programi koji uče i kompiliraju neviđenom brzinom i u stanju su perfektno imitirati najčuvenije pisce zaista kopirati i autorstvo koje nastaje u kratkim rokovima, nepredvidivim uvjetima i društvenim okolnostima te koje zaista, ponekad, spašava živote poput kapetana Sullya? Tehnički je sve moguće, a ako još nije, bit će prije nego što mislimo.
Ali moje je skromno mišljenje, nakon više od dvadeset godina svakodnevnog redakcijskog rada s različitim tehnologijama i različitim ljudskim karakterima, da gdje nema ljudskog faktora, neće biti ni istinskog, vjerodostojnog, srčanog novinarstva.
Što ne znači da svaka tehnološka pomoć nije dobrodošla. Zar zaista mislite da je samo čovjek napisao ovaj tekst?
Autor: Ivan Buča, glavni urednik 24sata