Izazovi s kojima se susrećemo svakodnevno nas tjeraju na promjenu i prilagodbu, a to izaziva propitivanje „starih“ vrijednosti, načina poslovanja i društvenih odnosa. Građani su istraumatizirani proteklim zbivanjima i istodobno zabrinuti za ono što slijedi. U takvoj situaciji, nalazimo se u krizi povjerenja prema postojećem političkom i poslovnom establišmentu.
Kako ćemo se snaći u danim okolnostima, povratiti stabilnost i nastaviti s razvojem, ovisi o ljudima.
To, naravno, zvuči trivijalno, ali je ključno u svim aspektima našeg društva.
Poznato je da smo u posljednjih desetak godina izgubili gotovo pola milijuna stanovnika, a to su samo službene brojke. Ako želimo ljude zadržati u Hrvatskoj, moramo se baviti njihovom kvalitetom života – kvalitetom obrazovanja, zdravstvene zaštite, poreznog rasterećenja rada, cijene stanovanja. Obrazovanje bih stavila na prvo mjesto, od osnovnoškolskog do cjeloživotnog učenja. Tema o kojoj se nažalost ne govori dovoljno jest egzodus mladih s hrvatskih sveučilišta. Dostupnost i veća kvaliteta europskih sveučilišta dovela je do toga da naši srednjoškolci masovno odlaze na školovanje izvan Hrvatske i nakon toga se ne vraćaju na hrvatsko tržište rada, a upravo su nam ti mladi i obrazovani ljudi ključni za budućnost našeg gospodarstva.
Održivost, koja je postala glavna sintagma u kontekstu razvoja, ne podrazumijeva samo očuvanje okoliša, nego i ljudskog kapitala.
Naime, održivost podrazumijeva ispunjavanje današnjih potreba ljudi bez ugrožavanja mogućnosti novih generacija za dostizanje svojih potreba. U tom kontekstu trebamo i moramo graditi sustave vrijednosti u kojima živimo.
Teme koje vjerujem da će obilježiti hrvatsko društvo u narednim godinama primarno su mir i sigurnost, zatim ekonomske prilike u kojima građani žive te održivi razvoj u svim svojim aspektima – od zelene tranzicije gospodarstva, korištenja tehnologija, zaštite prirode i prirodnih resursa, do ljudskog kapitala.
Izazovi s kojima su se naši poduzetnici susreli nastavit će se nedostatak kvalitetne radne snage, nepredvidive cijene i dostupnost energenata i ostalih resursa, promjenjiv regulatorni sustav, skuplja cijena zaduživanja. U takvim će okolnostima biti izuzetno važno imati hrabar, agilan i kompetentan menadžment koji može angažirati i motivirati zaposlenike da se zajednički suoče s izazovima i osmisle koje prilike iz njih mogu proizaći. Jedan od modela takve suradnje, a neke su hrvatske tvrtke tim putem već krenule, jest radničko dioničarstvo.
Uključivanje zaposlenika u strateške odluke i sudjelovanje u dobiti ojačat će njihovu motiviranost, osjećaj pripadnosti organizaciji i mogućnost utjecanja na daljnji razvoj kompanije.
Uz razumijevanje vlasnika o prednostima takvog modela, presudno je osigurati pravni i porezni okvir koji će omogućiti jeftinu, jednostavnu i sigurnu provedbu modela radničkog dioničarstva.
Sektor konzaltinga u kojem i sama poslujem vezan je uz izazove i prilike s kojima se naši klijenti susreću. U posljednje smo tri turbulentne godine vrlo aktivno i agilno „uskakali“ našim klijentima u rješavanju problema, a to ćemo nastaviti činiti i u budućnosti.
Financiranje kroz fondove Europske unije može imati značajan pozitivan učinak na nošenje s krizom i daljnji razvoj naših tvrtki. No, niz je mjera koje je potrebno provesti kako bi se taj učinak i realizirao: sustav dodjele fondova treba biti transparentan, sva se pravila i uvjeti moraju znati unaprijed, a najbolji bi način bio objava svih budućih poziva za dodjelu bespovratnih sredstava početkom kalendarske godine kako bi se poduzetnici stigli pripremiti. Uz to, ključan je dijalog između predstavnika sustava upravljanja fondovima EU-a i poduzetnika oko samih uvjeta, njihovog dokazivanja, rokova koji se moraju ispuniti kako bi pozivi bili realistični, objektivni i dostižni. Količinu dokumentacije potrebno je smanjiti, procese ocjene i ugovaranja ubrzati, a u provedbi se projekata voditi poduzetničkim razvojnim ciljevima.
Najveći je izazov u suradnji s javnim sektorom za konzalting industriju u Hrvatskoj izravna dodjela velikih razvojnih i reformskih projekata međunarodnim institucijama poput Svjetske banke i OECD-a. Praksa koja se intenzivirala posljednjih godina štetna je za razvoj, a rekla bih i prijetnja za opstanak, domaćeg konzultantskog sektora. Izravnim dodjelama konzultantskih poslova međunarodnim organizacijama smanjujemo konkurentnost na tržištu, trošimo više proračunskog novca (jer nema elementa natjecanja cijenom), ograničavamo razvoj lokalnog tržišta i sprečavamo razvoj domaćeg znanja i iskustva.
Zaključno, kako će izgledati hrvatska budućnost ovisi o tome koliko će nam njeni stanovnici biti u fokusu. Ulaganje u obrazovni i zdravstevni sustav, poboljšanje uvjeta rada i stanovanja te stabilan i predvidiv okvir za razvoj poduzetništva odredit će smjer naše naše budućnosti.
Autorica: Mirjana Samardžić Novoselec, članica Uprave tvrtke Apsolon