Svi se aspekti života (životni i radni okoliš) oko nas mijenjaju nevjerojatnim ritmom i intenzivno cjeloživotno učenje i stalno prilagođavanje postaju način života za sve nas radno aktivne.
Kada nas je pogodila pandemija koronavirusa, jedva smo čekali da se novo normalno vrati na staro normalno, a tada se dogodio rat u Ukrajini i ništa više u svijetu nije bilo normalno. I teško da će se tek tako vratiti u normalu, iako vjerujem da većina nas to priželjkuje. Mislim da ćemo vrlo brzo početi žaliti za mirom i blagostanjem u kojem je Europa uživala punih 75 godina, dok smo mi u regiji bili nešto manje sreće, iako je i 25 godina mira bilo razdoblje u kojem smo svjedočili velikom napretku.
Svijet će se teško tek tako vratiti u normalu, iako vjerujem da nas većina to priželjkuje.
Hrvatska je u tom razdoblju našla svoje mjesto u klubu najrazvijenijih, iako u mnogočemu još moramo puno raditi da bismo im se približili po gospodarskim i društvenim pokazateljima. Europske integracije omogućile su nikad veću mobilnost radnika s puno prilika na sve strane, što istovremeno donosi brojne izazove u samoj domovini – od demografskih do onih razvojnih. Tu će Hrvatska morati upregnuti svu svoju pamet i inovacije da se izborimo za najbolje za nas, a takav strateški pristup po pitanjima same ekonomije i razvoja do danas nam nije baš bio jača strana. Ako sve prepustimo stihiji, takvi će biti i rezultati i naša djeca s tim neće biti zadovoljna.
Medijska se scena pojavom društvenih mreža krenula mijenjati puno brže od mnogih drugih područja i svima nama koji se bavimo komunikacijama te promjene nose puno izazova, a i pravih problema. Danas zbog obilja digitalnih prilika svatko može i želi biti medij, za što su nam dobar primjer brojni uspješni influenceri. A klasični mediji, prije svega tiskani, traže nove poslovne modele. Kod nas su televizije još uvijek dominantne, ali svi trendovi pokazuju da će im taj primat, u godinama pred nama, preuzeti digitalni mediji. Samim time drastično se mijenjaju i navike potrošača u konzumiranju vijesti te reklamne poruke kojima ih ciljano gađamo bolje nego ikada.
Kupci su sve informiraniji i pažljivo biraju uz koji će se brend i proizvod vezati, što traži i brojna nova rješenja, makar principi uspješnog komuniciranja ostaju uglavnom isti.
Moj je osobni dojam da smo u komunikacijskoj industriji, nakon niza godina usitnjavanja kroz razvoj specijalističkih, manjih agencija specijaliziranih za branding, odnose s javnošću ili digitalni marketing ponovno krenuli u smjeru integracije svih oblika komunikacija kroz veće agencije, koje su istodobno povezane sa svjetskim mrežama, gdje slijedimo europske integracije same države. U mojem području odnosa s javnošću već neko vrijeme koristimo sve digitalne alate, koji uključuju i plaćenu promociju i tako brišemo pomalo granice između PR-a i marketinga, za koje smo mislili da su jasne. Digitalna revolucija traži vrhunsko pričanje priča na društvenim mrežama i vjerujem da su kolege u odnosima s javnošću tu među najkvalificiranijima, ali da bi njihova izvanredna priča došla do javnosti, danas to zahtijeva angažman čitavog niza specijalista od dizajnera, proizvodnje videa do digitalnog oglašavanja. Naše vrijeme i pažnja postaju najvažniji resurs za koji će se svi boriti, a samo će najboljima to uspjeti. U sljedeće desetljeće ući ćemo s nekim novim društvenim mrežama i virtualnim svjetovima u kojima je umjetna inteligencija svakodnevni pomagač i suradnik.
Ljudi će usprkos svemu i dalje ostati najvažniji resurs, ali će se od njih tražiti da barataju s čak više od jedne specijalnosti uz obvezno poznavanje stranih jezika, uz ove programske. Vidimo da današnja umjetna inteligencija puno problema rješava lakše nego današnji maturanti, što će vjerojatno dovesti do toga da će se potreba za nekim bazičnim poslovima u našoj struci smanjiti, a bit će traženi oni s dodatnim znanjima i talentima. S druge strane, u masu strukovnih zanimanja nemate zamjene za ljude i pitanje je tko će te poslove s vremenom kod nas obavljati – većinom stranci? To je ujedno i jedno od pitanja za onu strategiju razvoja koju sam ranije spomenuo.
Trajno školovanje, pa i neformalno, ono putem znanja raspoloživog na društvenim mrežama, postaje poželjno ponašanje i ti će ljudi imati osiguran posao ako streme nečem višem.
S druge strane, to su generacije koje su u mladosti uglavnom dobivale sve sada i odmah, od pametnog telefona do željenog komada odjeće i to na kućni prag. Za očekivati je da će se mijenjati i njihova očekivanja po pitanju posla, plaće i napretka imajući u vidu sve bolju informiranost i mobilnost.
Hoće li to dovesti do masovnog nezadovoljstva zbog i dalje neravnopravne podjele bogatstva ili pak negdje manjka društvenih sloboda krajem ovog desetljeća kao što neki predviđaju?
Nezadovoljstvo tinja godinama, ali sada postoje načini da ga se iskaže više nego ikada.
Sve ove mogućnosti pogoduju razvoju populizma i polarizacije koji mogu voditi u sve veće podjele u društvima i posljedično do sve više nezadovoljstva, iako realno živimo bolje nego ikada. Uz sve to sadašnji, ali i neki budući sukobi, vodit će do neizbježnog miješanja i stranih interesa u naše živote. Sada je to možda ruski interes, nekad kasnije će biti kineski ili američki. I sve to uz klimatske promjene, koje kao svi ignoriramo, a osjećamo ih svakim danom sve više. Na svim ćemo razinama morati biti brži i fleksibilniji u reagiranju na te velike izazove koji su pred nama, a za neke smo možda već i zakasnili. Ako budemo na visini zadatka, mogli bismo 2050. živjeti u miru i blagostanju, poštujući planet na kojem živimo. U suprotnom, mogli bismo se boriti za vlastiti opstanak.
Autor: Krešimir Macan, vlasnik komunikacijske agencije Manjgura