Početne riječi citiram iz poznatog govora koji je američki predsjednik Kennedy održao 1962. godine. Iako je ovo najpoznatiji izvadak, govor je usmjeren na to da ohrabri društvo da znanjem i istraživanjem napreduje i hrabro prebrodi prepreke.
Budući da je tema eseja kakva nas budućnost očekuje za dvadeset godina, cijelo vrijeme razmišljam o tome što nam ustvari treba da uspijemo u tih dvadeset godina. Što je ključno da uspijemo kao pojedinci, kompanije, društvo i država. Ovo me pitanje uvijek podsjeti na jedan razgovor iz Dublina s početka 21. stoljeća.
Irska je desetljećima bila neuspješna i nesretna zemlja i onda se u dva desetljeća transformirala u moderni tehnološki centar. Bio sam u posjetu europskom centru globalne korporacije i, suprotno očekivanju njihovog menadžmenta, većina naših pitanja nije bila usmjerena na proizvode, nego nas je zanimalo kako je Irska uspjela napraviti takvo čudo da naglo postane de facto tehnološki centar Europe. Jedan od direktora ponudio je da odemo na večeru i da ga pitamo štogod želimo.
Vjerovali smo da postavljamo teška pitanja koja će imati komplicirane odgovore, ali odgovori su bili jednostavni.
Ukratko, na pitanje kako je Irska od zaostale, agrarne zemlje postala tehnološki centar, odgovor je jednostavan – obrazovanje.
Koliko je godina trajala transformacija obrazovnog sustava – po njegovoj procjeni dvadeset godina. Iako je to bila njegova paušalna osobna procjena, on smatra da su sedamdesete i osamdesete godine, u kojima su transformirali obrazovanje u moderno i dinamično, bile presudne i to se devedesetih godina prošlog stoljeća kapitaliziralo uz pristup jedinstvenom tržištu Europske unije.
Pitao sam ga kako su krenuli – vrtić, osnovna, srednja, fakulteti, sve odjednom ili neki drugačiji pristup. Nisu imali vremena, rekao je, pa su krenuli od visokog školstva da što prije osiguraju znanja za tržište rada, a onda korak po korak sve do vrtića.
Evo, tih dvadeset godina koje je spomenuo sjećam se i dan-danas.
Što mi možemo za dvadeset godina?
Nove tehnologije koje su na horizontu integriraju informacijske tehnologije u svakodnevni život i poslovanje pa vjerujem da će i hrvatsko tržište živnuti pod utjecajem takvih trendova.
Digitalna pismenost omogućava pojedincima, kompanijama, društvima i državama da budu globalno konkurentne, bez obzira na iskustva i hendikepe koje su imale u prošlosti; društva koja se mijenjaju sigurno će pobijediti, a oni koji se opiru ostat će na začelju.
Danas, dok neobrazovani i ignoranti bruje o tome da je Zemlja ravna jer nisu shvatili da je svijet samo metaforički ravan i da se obrazovanjem i pametnim rješenjima možemo nametnuti bilo komu na našoj maloj loptastoj zemlji, ne smijemo se vraćati na začelje, među ekipu koja je podložna banalnoj manipulaciji. Upravo su tako stoljećima kolonizatori silom osvajali države i narode, a onda ih držali podjarmljene, prije svega uskraćivanjem obrazovanja.
Vjerujem da je upravo obrazovanje preduvjet slobode i modernog društva. Dodatno, Europska unija, Schengen, euro – svaka od tih riječi simbolizira po jednu barijeru koja je nestala i tako nam osigurala bolje uvjete za rast i integraciju u međunarodno društvo i tržište.
Za pet godina?
U vrijeme kada sam išao u osnovnu školu državna strateška planiranja radila su se u popularnim petoljetkama. Objektivno, nije to bilo neko ozbiljno planiranje, više parole i statistika nego prava strategija, ali petoljetke su imale kultni status. Već u vrijeme srednje škole služile su samo za viceve jer je svima bilo jasno da su to samo državne floskule. Zanemarimo li socijalističku prijetvornost i propagandu, ima nešto u tom horizontu od pet godina.
Kada gledamo unatrag ili unaprijed, najčešće govorimo o pet godina, o horizontu do kojeg još možemo vidjeti. Čak i geografski, prosječno visokom čovjeku horizont je na pet kilometara jer zakrivljenost zemlje skriva točke iza horizonta.
Internet i digitalno omogućavaju nam da učimo i radimo u gotovo svim krajevima svijeta. Mislim da je pet godina idealan horizont za dobar plan, nisam siguran da ga imamo.
Jako nam treba ambiciozan i pametan plan i onda uspjeh neće izostati.
… not because they are easy but because they are hard.
We choose to go to the Moon. We choose to go to the Moon… We choose to go to the Moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard;
Kennedy na Rice Stadionu, Texas 12. 9. 1962.
Autor: Nikola Dujmović, predsjednik Uprave poduzeća Span