Najveće izazove očekujem u odlučnosti za prilagodbu klimatskim promjenama jer to uključuje odricanja i rezove. Klimatske promjene naša su stvarnost i najvažnije pitanje našeg doba. Što se Hrvatske tiče, zemlja smo bogata prirodnim resursima, vodom i obnovljivim izvorima energije, imamo dovoljno hrvatske pameti i znanja da ostvarimo svoje klimatske ciljeve. Često, a pogotovo u zadnje vrijeme kada su pritisci klimatskih promjena sve žešći, možemo čuti da je Hrvatska premala zemlja i da ne mora paziti na svoj ugljični otisak, da nije njezino da rješava problem klimatskih promjena. Ta je hipoteza vrlo destruktivna. Klimatske promjene problem su svih nas globalno i svi to trebamo rješavati i kolektivno i pojedinačno odmah, bez obzira na to koliko je tko ranije doprinio emisijama CO2. Treba shvatiti da bi, kada bismo sada trenutno mogli zaustaviti emisije stakleničkih plinova, globalna temperatura nastavila rasti. U svijetu je taj problem već prepoznat pa se već razvijaju projekti za ekstrakciju CO2 iz atmosfere i njegovu neutralizaciju. U tom kontekstu našom, hrvatskom, najvećom snagom smatram znanje. U znanje treba ulagati, znanje treba osnaživati, znanje treba nagrađivati jer znanje ima iznimnu moć u razvoju gospodarstva i društva općenito.
Potencijal hrvatske pameti ogroman je i tom potencijalu treba pomoći da se ostvari na opću korist.
Energetska kriza u dogledno će vrijeme i dalje biti izražena te očekujem da će tema opskrbe energijom i dalje prevladavati u društvu. Rješenje vidim u prijelazu na obnovljive izvore energije. Direktno je korištenje električne energije iz obnovljivih izvora energije najučinkovitije, ali obnovljivi izvori energije nestalni su i mogu zatajiti kada nam struja najviše treba. Zato struju treba pohraniti u vrijeme kada je ima za vrijeme kada je nema. Bilo koja pohrana električne energije, međutim, plaća se gubicima jer su nužne pretvorbe nečeg što se ne može pohraniti u nešto što se može pohraniti. Tu je pretvorba struje u vodik ona koja zadovoljava najšire zahtjeve u različitim sektorima potrošnje energije jer se vodik lako i učinkovito pretvara u električnu i toplinsku energiju. Nije nemoguće da će se u deset godina izmisliti nešto pametnije od vodika, ali na tome se radi već trideset godina pa nije izmišljeno, barem ne u tolikoj mjeri da bi se s tim moglo ići u EU strategiju za vodik. Što će biti, vidjet ćemo.
S obzirom na to da je vodik u sprezi s obnovljivim izvorima energije moje najuže područje interesa, istraživanja i djelovanja, tako će tema vodika kao perjanice energetske tranzicije i dalje biti važna za mene. To uključuje nove prilike za financiranje razvoja i istraživanja, mogućnosti zaposlenja novih kadrova s ciljem jačanja moje grupe za vodik te jačanje suradnje gospodarstva, politike i akademske zajednice kojoj pripadam. S obzirom na važnost pitanja opskrbe energijom i povećanog interesa za vodik, smatram da ne bi trebalo biti većih poteškoća da se to i ostvari.
Evo nas u 2050. godini i Hrvatska mi izgleda svježe i zdravo, koristeći sve svoje prirodne potencijale obnovljivih izvora energije.
Čini se nemoguće u naredna dva-tri desetljeća zamijeniti ugljen, naftu i plin obnovljivim izvorima energije, ali bez promjene današnjeg modela ponašanja do 2100. godine postižemo ne samo riskantne klimatske promjene, nego i koncentraciju CO2 od 900 do 1200 ppm. Mi se naprosto ne možemo tako lako i brzo prilagođavati. Zato je potrebno ubrzati energetsku tranziciju kako bismo do 2050. ostvarili globalnu klimatsku neutralnost. Već dulje vrijeme sve je pokazivalo da se osim vodika ne vidi neko bolje i sveobuhvatnije rješenje u kratkoročnom (do 2030. godine) i dugoročnom (do 2050. godine) razdoblju i sada Hrvatska s ulaganjima u vodik definitivno ne može pogriješiti.
Ja sam valjda jedna od najoptimističnijih osoba na svijetu i meni je pesimizam nepoznanica. Ono što me čini optimističnom jest ulaganje u razvoj, istraživanje, tehnologiju, dakle ulaganje u znanje. Danas se tehnologije razvijaju vrlo brzo i bez obrazovanja je nemoguće pratiti njihov napredak i implementaciju. Obrazovanje je osnova svega. Znanost i tehnologija nikada nisu igrale tako važnu i utjecajnu ulogu u našim životima kao danas. Brze promjene u znanosti i tehnologiji promijenile su razvojne izglede mnogih zemalja. Uvođenje novih tehnologija jedan je od ključnih faktora koji doprinosi nastanku novoindustrijalizirane zemlje. Različita brzina tehnološkog razvoja među zemljama stvara razlike u nacionalnom razvoju. Prilagodba novom razvoju znanosti i tehnologije važan je dio života ljudi i zemlja koja ne drži korak s modernom znanošću i novom tehnologijom vrlo lako može postati disfunkcionalna. Razvoj znanosti i tehnologije već sada stvara nove klasne podjele u društvu. Znanje o znanosti i tehnologiji novi je oblik ljudskog kapitala koji omogućava brzi napredak i to je ono što nadahnjuje.
Ono što me čini optimističnom jest ulaganje u razvoj, istraživanje, tehnologiju, dakle ulaganje u znanje.
Osobno vjerujem u obnovljive izvore energije, prvenstveno u Sunčevu energiju, a potom u energiju vjetra te u vodik kao spremnik energije. U Hrvatskoj imamo i osamdesetak geotermalnih bušotina (uključivo izvore) od kojih neki imaju temperaturu i 125 °C. Veliki su kapaciteti i u energiji valova koji se u Hrvatskoj uopće ne koriste, usprkos 1 777 km kopnene obale, a s otocima preko 6 000 km. Obnovljivi izvori energije diverzificirani su po prirodi stvari, a to je upravo ono što se ovih dana pokazuje kao ključna prednost kada se govori o dostupnosti energije. Današnja proizvodnja energije iz obnovljivih izvora zasnovana je na farmama vjetroturbina i poljima fotonaponskih modula, a da bi se kompenzirala promjenjivost proizvodnje, u rezervi moraju biti spremne termoelektrane ili hidroelektrane. Buduća je proizvodnja prema sadašnjim projekcijama i dalje iz Sunčeve energije i energije vjetra, ali kompenzacija promjenjivosti ide prema baterijama i vodiku, a u zadnje vrijeme vodik se probija na prvo mjesto. Spremnici vodika mogu biti strateški geografski raspoređeni i međusobno povezani. Oni su centralni dio mikromreže. Umrežavanjem zelenih mikromreža može se prekriti čitav geografski prostor jednom izuzetno fleksibilnom i robusnom zelenom električnom mrežom. Dakle, moguće je postići da cijeli energetski i prometni sustav ne ovisi o fosilnim gorivima i na tome je potrebno intenzivno raditi.
Autorica: izv. prof. dr. sc. Ankica Kovač, Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu