Ovo su riječi i pojmovi koji se u zadnje vrijeme učestalo pojavljuju u javnom prostoru, a pokušavaju opisati ozbiljne poteškoće s kojima se kao društvo susrećemo. Kao mladoj demokraciji i državi puno toga nam je preispolitizirano, a političke silnice sežu u svaku poru naših svakodnevnih života. Najčešća je reakcija na sve to snažna kritika prema političarima i politici, ali bez spremnosti da istovremeno i sami izađemo iz vlastite zone komfora te se politički aktiviramo. Čak i u intimnim kružocima izbjegavamo razgovarati o politici da se ne bismo posvađali s najbližima ili da ne bismo uludo potrošili vrijeme namijenjeno dokolici.
Istraživanja potvrđuju kako svjedočimo velikim raspuklinama koje pogađaju naše društvo, možda i cijelu (zapadnu) civilizaciju.
Nikad kao danas nije se sumnjalo u znanost, nikad kao danas nije se preispitivala meritornost stručnjaka, nikad kao danas nismo manje vjerovali institucijama, našim političkim vođama, strankama, predsjednicima uprava, fakultetskim profesorima, liječnicima u javnozdravstvenom sustavu… Ako govorimo o krizi povjerenja, politika i političke elite vjerojatno su u najvećoj nevolji – ili smo to mi, građani s takvim politikama, političkim strankama i političkim liderima?
Sustavno nepovjerenje u sve javne institucije, u sve moguće autoritete prijeti urušavanjem demokratskog poretka. Koji je smisao izaći na izbore, zaokružiti neko ime na glasačkom listiću i odabrati vlast, kad u startu znamo da joj nećemo vjerovati? Izostankom povjerenja u sustav degradiramo i društvenu vrijednost koju mogu donijeti pojedine politike ili političke opcije. Jednako, nepovjerenjem u javno zdravstvo ili visokoobrazovni sustav sijemo pesimizam među one od kojih želimo da nam budu generacija zdravih i pametnih mladih ljudi. Autoriteti padaju, slika univerzalne istine blijedi, a kad tomu pridodamo zabrinjavajuću sliku mentalnog zdravlja, koja je osobito izražena kod mladih, izgleda kao da s povezom preko oba oka jurimo u provaliju.
Povjerenje je ključno i nužno vezivno tkivo demokratskog poretka. Bez njega se poništava društveni ugovor demokratskog poretka koji postoji praktički od stare Grčke. Zbog toga je bitno da ne zaboravimo vrijednost dijaloga i rasprave te krenemo više nego dosad otvoreno i iskreno razgovarati. Svi sa svima i svi protiv svih. Privatnici s državom, država s udrugama, udruge s privatnicima, privatnici, država i udruge s političarima, a svi zajedno s medijima.
Važnost komuniciranja i komunikacija iz dana u dan sve je veća te će postati apsolutni condicio sine qua non budućeg društva, nezaobilazni preduvjet za vraćanje povjerenja koje je pak vezivno tkivo našeg društva. Ovo se posebice odnosi na politiku u koju građani, prema svim relevantnim istraživanjima, imaju najmanje povjerenja. Politika, političke stranke i inicijative trebat će se ponovo izmisliti i biti neusporedivo više u kontaktu s građanima. Vremena velikih mastodontskih stranaka koje funkcioniraju prema nekim svojim zakonima fizike, gdje susjed iz kvarta često ne može vidjeti ni svoj ni širi javni interes, završena su.
Mislim da su prošla i vremena trendovskih trećih opcija, nepolitičkih političara, aktivista iz nevladinog sektora koji se igraju politike te jakih celebrity pojedinaca čija se politika više bazira na šoubiznis, nego na rad za javni interes.
Snažno vjerujem u budućnost političkog sustava koji predstavlja sve segmente zajednice, otvoren je i uključiv te u stalnom dijalogu sa svim svojim dionicima. Želim vjerovati da ćemo za desetak godina imati parlament pun mladih, pametnih, pristupačnih i obrazovanih političara, koji će o svakoj društveno važnoj temi moći razgovarati sa svojim političkim oponentima i, što je još važnije, sa svim drugim sektorima u društvu – ponajviše privatnim i nevladinim.
Budući uspjeh sklon je optirati s onima koji njeguju kulturu dijaloga, koji slušaju te donositeljima odluka koji sve bitne odluke donose u suglasju sa svim dionicima. Partikularni interesi sutra ne bi ni na koji način trebali moći nadvladati zajednički javni, društveni interes. Put prema tome upravo nude komunikacija i mediji koji su nepovjerenje sposobni transformirati u kulturu otvorenog i konstruktivnog preispitivanja. I zbog toga krenimo snažno i otvorimo javne politike širim raspravama, s uvažavanjem, ali i spremnošću da damo i primimo kritiku. Ne budimo isključivi, pričajmo, komunicirajmo, slušajmo i raspravljajmo, jer budućnost će reagirati na naše postupke u sadašnjosti.
Autor: Mario Dukarić, član uprave i partner u agenciji Val grupa