Možda zato što je energija koju sadrži jedna litra nafte otprilike ekvivalent mehaničke energije fizičkog rada jednog radnika u manje zahtjevnim fizičkim poslovima kroz cijeli francuski radni tjedan (36 sati). Ako računamo da će radnik biti plaćen minimalnom plaćom (RH, 700 € bruto za 2023.), tjedni trošak njegovog rada iznosi oko 204 eura. Znate li koliko danas košta litra nafte? Cijena joj je 1,38 €, to je skoro 150 puta manje (15 000 %).
Prije nego što je Europska unija donijela povijesni Zeleni plan (studeni, 2019.) Rusija je već pet godina imala pod kontrolom anektirani Krim (2014.). Zeleni plan vjerojatno je najambiciozniji policy produciran u Bruxellesu koji predviđa klimatski neutralnu Europu do 2050. Pojednostavljeno gledano, napuštamo naftu i plin, a usmjeravamo se na takozvane obnovljivce – primarno vodu, vjetar i sunce, geoterme, naposljetku vodik. I onda, kako to u našoj dobroj Uniji biva, u pet do ponoći u direktivu se ugurala prihvatljivost plina kao „tranzicijskog“ energenta, ali i nuklearnih elektrana jer nemaju nikakav ugljični otisak. Onda Rusija napadne Ukrajinu, „netko“ digne Sjeverni tok u zrak i odjednom ide novi program Unije – REPowerEU. U tom je trenu manje važno radimo li energetsku transformaciju na obnovljive izvore energije, a više radimo li je na neruske izvore energije.
Pola Europe ovisno je o uvozu ruskog plina pa Nijemci ponovo kreću rudariti ugljen (pored živih Zelenih u vladajućoj koaliciji), nuklearke se promiču u nezaobilazan element europskog energetskog miksa, LNG terminali grade se kao Teslini punjači, a svaka se zemlja članica okrenula sebi nastojeći povećati domaću proizvodnju električne energije i ostvariti politički Sveti gral ranih 2020-ih – energetsku suverenost!
Početkom ožujka 2023. u Zagrebu je održano četvrto izdanje P-TECC-a, Partnerstva za transatlantsku suradnju na području energije i klime (24 države srednje i istočne Europe). Sastanak, u naravi dvodnevni high-profile energetski forum, organizirali su naše Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja i Ministarstvo energetike SAD-a. Ukratko, poruka Amerikanaca na skupu bila je zadivljujuće jednostavna – može nafta, može domaći plin, može LNG, mogu solari, vjetroelektrane, hidroelektrane, off-shore wind, plutajući LNG, geotermalne elektrane, može vodik – ali s nama, vašim prijateljima Amerikancima.
Hrvatska energetska budućnost svijetla je i rekao bih – zelena.
Zbog velikog broja kWh koje dobivamo iz hidroelektrana, mi smo već danas ispred Europskog zelenog plana, vjetroelektrane se i dalje intenzivno grade, tek kreću ozbiljne investicije u velike solarne elektrane, revitalizira se domaća proizvodnja plina na kopnu i moru. Drugi blok nuklearne elektrane Krško javna je tajna i samo je pitanje kad će ga Slovenci staviti na referendum, a ozbiljne stotine milijune eura Unija gura u trilateralni projekt „Dolina vodika Sjeverni Jadran“ u kojem sudjeluju sjeverna talijanska autonomna regija Friuli Venezia Giulia, Slovenija i Hrvatska.
Do kraja 2024. očekuje nas udvostručenje kapaciteta LNG terminala na Krku na 6,1 milijardi m3, ubrzo nakon toga i izgledno pretvaranje Hrvatske u energetski hub za srednju i jugoistočnu Europu izgradnjom novih LNG terminala i podizanjem kapaciteta na 15-20 milijardi m3.
No, prava zelena eksplozija očekuje nas iz dubina bivšeg Panonskog mora – iz geotermalnih izvora energije. Hrvatska doslovno leži na toploj vodi, a tehnologija danas omogućava održivo korištenje te vode za proizvodnju električne energije.
Ako uzmemo u obzir sva održavanja, potencijalne kvarove i zastoje, geotermalna elektrana (geoterma) može u prosjeku proizvoditi struju 22,5 sati dnevno, neovisno o tome je li dan ili noć, puše li, pada li kiša ili je suša. Još je luđe što se radi o potpuno obnovljivom izvoru energije, takvom da se vruća voda proizvodnjom struje hladi, ali se nakon struje može koristiti za toplovodnost gradova (kolokvijalno znane toplane koje više ne bi radile na ugljen, mazut ili plin, već na vodu (?!)), a nakon toga i za poljoprivredu, primarno staklenički uzgoj.
U sljedećih deset godina Hrvatska bi mogla dobiti geotermalne elektrane koje bi proizvodile 500 MWh električne energije godišnje, dok bi ukupne investicije samo u geotermalne elektrane trebale premašiti 2,5 milijardi eura. Hrvatska ima dobar legislativni okvir za privatne investitore u energetiku, apotekarski posložen data room, ima atraktivno podzemlje s vrućom vodom, ima važan geostrateški položaj i još važnije, moćnog strateškog partnera – SAD.
Ako će Hrvatska postati energetski hub za uvoz ukapljenog zemnog plina (LNG), ako će privući investitore da ulažu u obnovljivce, posebno geoterme, ali i eksploataciju preostalih zaliha plina, ostvarujući pritom energetsku suverenost, onda bi vlast hrvatskim građanima i poduzećima trebala osigurati relativno jeftinu i maksimalno zelenu struju, ili kako je tog dana u ožujku 2023. s govornice P-TECC-a uskliknula američka ministrica energetike Jennifer Granholm, mašući pritom brošurom koja promovira geotermalne blokove na tenderu:
„You have heat beneath your feet!“
Kombinacijom postojećih obnovljivih izvora energije s onima koji dolaze, Hrvatska bi uistinu mogla postati svijetli primjer energetske tranzicije, važno je samo ubrzati administrativne procese i postati više investitorski prijateljska – jer je potencijal tu, na nama je da ga iskoristimo.
Autor: Mario Aunedi Medek, član Uprave i partner agencije Val grupa