U literaturi se često koristi pojam „zlatno doba“ da bi se opisalo neko prošlo razdoblje u kojem je Svijet (svijet onih koji pišu uvijek je ograničen i nikada ne obuhvaća cijeli planet ili barem ne u jednakoj mjeri, tako da taj pojam nikada ne možemo shvatiti doslovno) bio bolje mjesto za život, u kojem su vladali sreća i blagostanje (ako ne doslovno za sve, onda barem za mnoge i brojne jer u svako doba postoji manjina koja uživa svoju sreću i blagostanje, a do sada nije bilo razdoblja u kojima su svi uživali barem neku minimalnu razinu blagostanja). Iz sadašnjeg trenutka čini se da naše doba nije „zlatno doba“ te da su neka prethodna vremena, ne tako davno, bila neka puno sretnija vremena. No, uvijek je problem objektivno i znanstveno utvrditi jesu li neka ranija razdoblja bila doista bolja od sadašnjosti, naprosto zato što tu baratamo s kvalitativnim i vrijednosnim sudovima, koji uvelike ovise o točki promatranja i sustavu vrijednosti.
Jedan od kriterija koji može poslužiti za objektivizaciju procjene jest pitanje materijalnog standarda i razine siromaštva. No, ni taj naizgled očigledno objektivan ili barem univerzalno prihvatljiv kriterij nije bez mana. Postavlja se pitanje jesu li siromaštvo ili niža razina materijalnog blagostanja doista nužno istoznačnice s izostankom sreće i zadovoljstva u životu, odnosno je li materijalno blagostanje čvrsti prediktor sreće i zadovoljstva.
Općenito se zna da su ljudi sretniji kad pred sobom imaju perspektivu i nadu da će im biti bolje, makar trenutna situacija nije posebno dobra.
U većini razvijenih društava (tu objektivno spada i Hrvatska, usprkos našem posvemašnjem pesimizmu i nezadovoljstvu) većina ljudi danas nema osjećaj da imaju „perspektivnu budućnost“, iako objektivno uživaju višu razinu materijalnog blagostanja i komfora životnih prilika nego njihovi bake i djedovi, a koji su prema longitudinalnim istraživanjima (u zemljama koja imaju takva istraživanja za dugi niz godina) bili znatno optimističniji u pogledu svoje budućnosti. I doista, taj osjećaj „besperspektivnosti“ ima svoje čvrste ekonomske temelje.
Većina razvijenih zemalja ekonomski de facto stagnira dugi niz godina, a već su brojne generacije koje vjerojatno neće doživjeti napredak u kvaliteti svog života (barem u onim objektiviziranim aspektima) u odnosu na startnu poziciju s koje su krenuli u roditeljskom domu.
A taj izostanak perspektive kao sada već dugoročno stanje Zapada dodatno je od 2020. godine do danas začinjen pandemijom, velikom ratom na tlu Europe i sve otvorenijim raspravama o mogućnosti Trećeg svjetskog rata (tu je u fokusu mogući konflikt Kine i SAD-a oko Tajvana, a ne ruska agresija na Ukrajinu). U ovom trenutku vjerojatno svi imamo bojazan da se poredak kakav smo poznavali ruši pred nama i da dolazi razdoblje nesigurnosti i promjena, za koje teško možemo pretpostaviti da mogu završiti sretno po nas (pri čemu pod „nama“ podrazumijevam Europu i Zapadni svijet u cjelini).
Poseban je problem situacije u kojoj se nalazimo to što ona odiše slabljenjem ili čak potpunim iščezavanjem racionalnosti i umjerenosti kao obilježja javnog djelovanja, javnog života i političkog odlučivanja.
Ako bih osobno trebao odabrati kriterij prema kojem neko razdoblje treba biti označeno „zlatnim dobom“, onda bih zagovarao da ti kriteriji budu dominacija racionalnosti i umjerenosti u javnom djelovanju i odlučivanju. Zapadna Europa nakon Drugog svjetskog rata prema tom se kriteriju vjerojatno najviše približava tituli „zlatnog doba“. To je razdoblje u kojem je u javni život i političko odlučivanje do kraja implementiran ideal racionalnog upravljanja zajednicom, što podrazumijeva da se javno raspravlja i o ciljevima politike i o najboljim sredstvima za ostvarivanje odabranih ciljeva te da se u toj raspravi mogu/smiju koristiti samo racionalni argumenti, koji su utemeljeni na nekim činjenicama i (znanstvenim) dokazima.
Upravo je racionalnost odlučivanja i upravljanja Max Weber, njemački sociolog s kraja 19. stoljeća, označio kao najvažnije svojstvo moderniteta, po čemu se modernost razlikuje od svih prethodnih povijesnih i civilizacijskih razdoblja.
Osim potpune implementacije racionalnosti u javne poslove i javni diskurs, poslijeratno razdoblje u Zapadnoj Europi obilježavala je i politička umjerenost. Iako su u 19. stoljeću (liberalizam i ranije) razvijene prilično radikalne i međusobno suprotstavljene moderne političke ideologije, one su nakon Drugog svjetskog rata u Europi razvile svoje umjerene inačice (demokršćanstvo kao varijantu konzervativizma, socijalni liberalizam kao varijantu liberalizma i socijaldemokraciju kao varijantu socijalizma, a one su sve ujedno integrirale umjereni građanski nacionalizam). Te umjerene političke ideologije bile su sposobne za ideološke i političke kompromise, a koji su rezultirali prilično stabilnim i konzistentnim politikama vođenim u različitim zapadnoeuropskim državama bez obzira na to koja je od inačica modernih ideologija bila dominantna. Upravo su politička umjerenost s jedne strane i dominacija racionalnosti u javnom životu i političkom odlučivanju s druge strane rezultirale vjerojatno najvećim i najmasovnijim skokom kvalitete života u ljudskoj povijesti u relativno kratkom razdoblju (nekih 30 godina, od 1950. do 1980.).
Ono zbog čega nam sadašnji trenutak vjerojatno u najvećoj mjeri izgleda beznadno, bili toga svjesni ili ne, jest to što u njemu nedostaje ideološke i političke umjerenosti, ali i racionalnosti u javnom diskursu, javnom djelovanju i političkom odlučivanju.
Živimo u eri u kojoj je jednako legitiman bilo koji stav bez obzira na to koliko radikalan bio i bez obzira na to koliko bio utemeljen u nekim činjenicama i znanstvenim dokazima.
Živimo u eri u kojoj se u javnom prostoru najteže probija umjerena pozicija (ne dobiva dovoljno engagmenta zbog čega je algoritmi ne prepoznaju kao relevantnu!) te u kojoj nitko nema previše strpljenja za racionalno dokazivanje neke tvrdnje ili logički izvod nekog suda (ne stane u tweet). U takvom je kontekstu teško, ako ne i posve nemoguće upravljati daljnjim procesima u društvu i imati bilo kakvu kontrolu nad time kamo će se procesi razviti. Stoga je jedini način za povratak kontrole nad našom zajedničkom budućnošću traženje osnova za obnovu političke i ideološke umjerenosti i prostora za racionalnost u javnom djelovanju.
Autor: prof. dr. sc. Dragan Bagić, Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu