Ovo pitanje i poticaj prijatelja i prijateljica iz Val grupe da napišem mali pisani osvrt u par kartica, onako uredno i jasno, s pristojnim pravopisom, vraća mi u sjećanje zadaćnice iz srednje škole sredinom osamdesetih, u doba kada su elementarne nepogode, vanjski neprijatelji i rizik nuklearnog rata bili samo odjek nama tada prilično komičnih lekcija iz legendarnih ONO-a i DSZ-a, začinjenih „vicevima za vojnike“ iz legendarnog časopisa „Front“. Od tada, dječjeg doba bez briga (osim sprdanja na račun Juge okružene BRIGAMA) pa do sada, kroz mladost obilježenu našim ratom i ovo naše krizno biblijsko doba (od virusa, preko potresa i suša do ratova i požara), naučila sam da je sigurnost nešto što stvaramo sami, kad brinemo jedni za druge, kad smo tu kad je najteže, kad ne gubimo nadu čak i kad očajavamo. I da nas jedino taj koncept sigurnosti koja počinje i završava u ljudskom srcu može spasiti od devastacije ljudskosti koja je i najveća prijetnja našem rodu i planetu. Devastacija ljudskosti jest i najalarmantija manifestacija krize ukupnog ekosustava i globalnih geopolitičkih odnosa, tragično vidljiva u činjenici da živimo u godini kada je ukupna proizvodnja oružja na svijetu dosegla rekord, nesputana svim patnjama bolesti i havarija.
Taj podatak koji sam pročitala jako me rastužio, ali me ponovno podsjetio zašto je svaka oaza ljudske sigurnosti koju stvaramo na svojim mentalnim mapama i u svojim zajednicama time što si uzajamno vjerujemo i pomažemo, a ne kujemo puške za pogled preko nišana, danas neprocjenjivo bitna. Jedino ljubavlju možemo pobijediti strah, a strah se poput ubojitog tsunamija razvitlao u glavni pogon političkog i društvenog djelovanja te naše nemogućnosti da se kao čovječanstvo primimo ukoštac s vlastitim opstankom, koji je danas krajnje vidljivo ugrožen našim vlastitim destruktivnim djelovanjem.
O strahu kao pokretaču, ali i glavnom sastojku dominantnog koncepta sigurnosti kao obrane, udaljavanja i izolacije od Drugog, a ne bliskosti, povjerenja i suradnje s Drugim, svjedoči rekordna potrošna oružja u doba kada milijuni ljudi izvan sjevernjačkih zona globalne moći vape za cjepivima, lijekovima i respiratorima, a milijarde i dalje gladuju.
O strahu kao glavnom pokretaču globalnih zbivanja svjedoči brutalni rat u Ukrajini i ekstremna polarizacija geopolitičkih odnosa koja pripremu za nuklearni rat čini našom zbiljom. Strah cijepa naše mentalne mape do te mjere da nas čini nesposobnima obraniti se od virusa unatoč tomu što, za razliku od doba kuge, za to imamo i znanje i tehnologiju, no ne i povjerenje jednih u druge. Strah od slobode sjeme je zla religijskih fundamentalizama koji su danas jednako živi kao u „mračnom“ srednjem vijeku. O tome svjedoče sudbine milijuna žena širom svijeta koje u ovom trenu bivaju pretučene, mučene, ponižavane, degradirane i ubijane pod svetim okriljem institucija braka, crkve i države, i čije su utrobe trajna tema muških propovijedi i zabrana. Strah od zamišljene oskudice i gubitka osjećaja materijalne moći glavni je pokretač zgrtanja i tržišnog predatorstva, a time i eksploatacije ljudi i okoliša koji i dalje surfaju na diskursu „rasta“ ekonomske aktivnosti u besvijest, sve dok raste profit (ili ‘ajde, ako je već kriza, važno je da ne pada).
Od lockdowna preko zagrebačkog potresa do onog razornog banijskog, uz trajnu strahotu i sramotu push-backova na hrvatskim granicama, danas živimo u ratu čije nam žrtve postaju susjedi. Ovo je moja svakodnevnica, baš kao i vaša, koju u Zakladi SOLIDARNA živimo u kontaktu s ljudskom patnjom koja je oko nas.
To je naš izbor jer je to i naša misija. Da na svom primjeru promičemo i gradimo kulturu solidarnosti. A to znači biti uz Drugog kada mu je teško i kada mu je bitno da se izbori za svoja ljudska prava.
Solidarnost je način kako stvaramo stvarnu sigurnost. Onu ljudsku – koja ide od srca do srca i stvara vezivno tkivo povjerenja koje drži društvo na okupu. Suprotivo strahu. Ususret svakom potresu, bombi i virusu. Ova je kriza koja je uistinu postala uobičajen, a time i normalan ambijent za odrastanje naše djece, misiju naše Zaklade stavila na megdan. Od prvog dana, kada smo krenuli u potragu za svakom pamučnom maskom koja se može naručiti za ženska skloništa, preko akcije kriznog prikupljanja donacija za stanarine naših novih susjeda azilanata koji su ostali bez sezonskih poslova u pandemiji, do pokretanja Fonda 5.5 za kriznu pomoć žrtvama potresa čiji je pogon povjerenje desetaka tisuća ljudi koji su donirali svoj novac, ljubav i znanje, pa do aktualne akcije podrške za prihvat ljudi koji bježe iz razorne Ukrajine i treba im da smo tu za njih. Jasno nam je da su naše mentalne mape prva crta naše ljudskosti i zato smo održali Solidarnu školu digitalnog aktivizma, a prošle smo godine pokrenuli i program podrške „KRIK – kriza i kreativa“ za zaštitu mentalnog zdravlja kroz umjetnost i kreativno izražavanje, dok je naš Fond #spasime tu svakog dana za žene i djecu koji traže sigurnost od obiteljskog i seksualnog nasilja, posebno nevidljivog i zloćudnog u uvjetima društvene krize.
Svakodnevna praksa solidarnosti kao odgovora na društvenu krizu meni je osobno pomogla da se usredotočim na ono što je bitno i izvedivo i da tako pomognem i sebi da se ne rasplinem u tjeskobi i strahu od posvemašnje nemoći. Moć i nada vraćaju se kada smo tu jedni za druge, kada je najteže. Ne okrenuti glavu na drugu stranu od ljudske patnje.
Primiti se lopate, očistiti srca i zajedno graditi nove domove ljudskosti – od Markuševca preko Majskih poljana do Mariupolja.
To radimo tako da se svaki dan okrenemo oko sebe, pogledamo krizi u oči i otkrijemo kreativni način da se uzajamno podržimo kako bismo je pretvorili u priliku za nečiji spas, nečiji osobni rast i nečiju sigurniju zajednicu. I ne zaboravimo da, unatoč svom očaju u nama i oko nas, možemo biti ponosni što smo svatko u svom kutku života napravili iskorak iz straha i to tako što smo proteklih godina brinuli jedni za druge kad je i nama bilo najteže, i tako nam je zapravo u srcu lakše. Solidarnost je praksa ljudske sigurnosti, i zato birajmo #Solidarno kao #NovoNormalno svakog dana – sa i bez hashtaga – mišlju, riječju, djelom i protestom, i pobijedimo strah u našim srcima i javnim politikama.
Autorica: Marina Škrabalo, programska savjetnica Zaklade SOLIDARNA