Oduvijek su postojali alati za „virtualnu komunikaciju“, dimni signali, kuriri, pisma, telegrami, telefon… ali svi važni događaji, odluke i trenuci podrazumijevali su razgovore, pregovore, fizički boravak na istom mjestu, uz donošenje ili nedonošenje konačnog zaključka. Analiza povratnih informacija, najčešće onih neizgovorenih, od strane onog s kim razgovaraš/ pregovaraš neophodna je da bi se mogla prilagoditi komunikacija u konfliktnim situacijama u kakvima smo kao struka često pozvani arbitrirati. Osobno sam i dalje jako „old school“ po tom pitanju. Jedan sam od onih koji su za vrijeme pandemije otkrili draži Zooma, Teamsa i ostalih platformi koje su mi omogućile da sastanak u 9 sati u Zagrebu ne znači ustajanje u 5 ujutro i tri sata vožnje u jednom smjeru. Bio sam produktivniji nego ikad, no i danas duboko vjerujem da za veliki dio razgovora to nije adekvatna zamjena.
Danas gledamo par koji sjedi u kafiću, a svatko je na svom mobitelu. Roditelji s djecom na kauču, a svatko gleda svoju malu televizijicu i svoj program.
Potreba da odmah podijelimo s cijelim svijetom kako nam je lijepo u nekom trenutku, umjesto da nam stvarno bude lijepo…to su promjene čije posljedice već osjećamo.
Priznajem, strah me posljedica prestanka potrebe za susretom, ali i sve manje potrebe za učenjem i osobnim iskustvima. Zašto učiti jezik kad ćeš uskoro sigurno imati besplatni servis za simultano prevođenje? Zašto učiti programirati kad imaš AI koji će vrlo brzo biti u stanju isprogramirati softver po tvojim uputama brže i jeftinije nego ijedan IT-ovac na svijetu? Zašto putovati ili ići na koncert kad si to već sve vidio i „doživio“ na društvenoj mreži svog „prijatelja“?
Dvadesetogodišnja osoba danas je doživjela višestruko više iskustava nego njezini djed ili baka, ali postoji bitna razlika, većinu tih stvari proživjet ćemo kroz druge, ponovno bez da smo zapravo komunicirali s tim ljudima čija nas iskustva oblikuju.
Kako se mijenjati kad nam je zapravo dobro?
Tu dolazimo do naše male Hrvatske. Kad govorimo o promjenama, prirodno je da biti mali znači biti u prednosti. Pokazalo se to nebrojeno puta u krizama. Tada najbolje pokazujemo koliko smo žilavi i koliko smo možda genetski ili povijesno spremni prilagođavati se promjenama. No, kad govorimo o pozitivnim promjenama koje nisu uzrokovane nevoljama, tek je nekoliko područja u kojima smo pokazali transformacijsku agilnost. Jako teško prihvaćamo promjene kad nam je dobro i tu dolazimo do izazova. Kako nekomu tko dobro živi od najma privatnog smještaja turistima objasniti da treba učiti, da nije dobro iznajmljivati stanove u kvartovima koji su predviđeni za stanare? Kako motivirati pojedinca da ostane u centru grada? Kako uvesti kazne za nerazvrstavanje otpada?
Kako progurati porez na nekretnine, uvesti naplatu parkinga u cijelom gradu, penalizirati nekorištenje javnog prijevoza, smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru i istovremeno značajno podignuti plaće službenicima, liječnicima, ministrima i premijerima?
Ipak, nitko ne može reći da ne evoluiramo kao društvo i Hrvatska 2023. zaista je neusporedivo uređenije mjesto za život nego što je bila u svim godinama koje pamtim. Briljantni pojedinci, tvrtke, razni kolektivi pokazuju da se baš iz Hrvatske može biti izvrstan na svjetskoj sceni.
Hrvatska 2050. nema ljudi?
Naša je budućnost, po mom mišljenju, izrazito demografski uvjetovana. Depopulacija, starost stanovništva i broj radno aktivnog stanovništva varijable su čiji se trend teško može promijeniti, ali naša je uloga kao komunikacijskih stručnjaka da budemo razglas izvrsnim ljudima koji mogu ponuditi odgovore kako se prilagoditi tim promjenama. U vremenu „tema i netema“ dužni smo pitati odakle će Hrvatska dovesti 200.000 radno aktivnog stanovništva, a znamo da ih više nema u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji… Koja je uloga veleposlanstava u tom strateškom izazovu i bismo li trebali imati nekoga u Bangladešu i Filipinima.
S brojem radno aktivnih koje imamo ne možemo pratiti ni postojeći gospodarski rast i ne bi nam bilo dovoljno ni da se vrate svi mladi koji su u proteklih deset godina otišli. Nema tko obnoviti kuće na Banovini, napraviti aglomeracije ni potrošiti novce koji nam stoje na raspolaganju iz EU fondova. S brojem liječnika i zdravstvenog osoblja koje imamo nećemo biti u stanju očuvati ni postojeću razinu zdravstvene usluge. KBC-u Split danas nedostaje 500 medicinskih sestara da bismo imali omjer medicinskog osoblja po pacijentu kao što to ima KBC Zagreb. Drugi grad u odnosu na prvi, a prvi je daleko od standarda koji želimo. Grade se predivni novi hoteli, ali uskoro neće tko imati složiti krevete i poslužiti doručak. Starimo, ali nemamo ni staračkih domova ni osoblja koje bi u njima radilo.
Jesu li to teme?
Hrana, voda, energija i ljudi… nothing else matters.
Ono kad se rodiš u Hrvatskoj. I dalje vjerujem da smo svi koji smo se tu rodili nezasluženo duboko privilegirani u odnosu na 99 posto zemaljske kugle.
Ako nam je demografija izazov, onda nam je geografija po prvi put u povijesti mogući izvor blagostanja. Vodno bogatstvo, more, geotermalni potencijal, svi preduvjeti za suvremenu proizvodnju hrane… to ili imaš ili nemaš, a mi imamo.
I uz dužno poštovanje chat botu koji će, siguran sam, riješiti puno naših problema, ne vidim kako bi do 2050. mogao ni iz čega stvoriti hranu, vodu ili količinu energije koja može podupirati suvremeni način života. Nemojmo zaboraviti da je drugi najveći izvoznik voća i povrća na svijetu Nizozemska. Zemlja s manje obradivih površina i neusporedivo manjim geotermalnim potencijalom od Hrvatske. Kako bi moj prijatelj Jan de Jong rekao: vrijeme je da počnemo živjeti hrvatski san.
Autor: Jerko Trogrlić, direktor agencije Vajt