Umjereni sam optimist. Prije smo vjerovali da će pristup neograničenom znanju (internet) dovesti do civilizacije pametnijih ljudi, a dogodilo se upravo suprotno. Nesnalaženje, teoretičari zavjera koji su poljuljali opća mjesta iz gradiva osnovne škole, plitka i mutna politika bez vizije (treba preživjeti četiri godine mandata), nedostatak elokvencije i kritičkog mišljenja.
Dok sam bio mlađi, vjerovao sam da su moguće brze progresivne društvene promjene, međutim kod nas vrijedi paradigma „društvo nije spremno“, a istom tom društvu politika ne daje školstvo za 21. stoljeće pa djeca još u školi uče da su npr. ateisti loši ljudi.
Međutim, promjene su ipak opipljive.
Hrvatska 90-ih i Hrvatska danas nisu iste. Razina sloboda, ljudskih prava i prihvaćanja različitosti danas je značajno viša.
Nažalost, izborena je iscrpljujućom borbom pojedinki i pojedinaca koji se nisu mirili sa stanjem u društvu. Zabrinjava kako brzo kao društvo zaboravljamo da nam ništa nije dano, već smo se za sve morali izboriti. Zabrinjava da imamo sve snažnije pokrete protiv ženskih reproduktivnih prava, LGBTIQ+ prava i prava drugih manjina. Zabrinjava da se pod egidom slobode govora daje medijski prostor homofobima. Možemo li uopće razmišljati o progresu, utopijskom svijetu bez nasilja, svijetu mira i prihvaćanja?
Vjerujem u pojedince, ne vjerujem u velike pokrete. Vjerujem u snagu upornosti. Istovremeno, strahujem od novih oblika fašizama upakiranih u celofan slobode govora i prihvaćanja različitih mišljenja. Strahujem od masa neznalica.
Svaka generacija ruši stari svijet i stvara novi. Hoće li biti bolji? Sloboda iziskuje odgovornost, demokracija je strašno naporna stvar. A biološki težimo jednostavnim rješenjima i porecima. Evolucijski smo skloniji totalitarizmu. Lakše slijedimo, nego vodimo. Lakše rušimo, nego gradimo. Kako očekivati nove ideje i kreacije ako se raspon pažnje nadolazećoj generaciji stvaratelja dvostruko smanjio?
Svaka generacija stvara svijet kojim će ona najbolje znati navigirati. Svoj svijet. Svaka generacija ima svoje genije, svoje izumitelje, svoje stvaratelje, svoje buntovnice i svoje borce koji taj svijet tjeraju naprijed i čine ga boljim i sigurnijim mjestom za život. Vjerujem da će neki novi klinci zdušno preuzeti štafetu.
Autor: Ivo Šegota, roditelj i aktivist