Oba sektora, koliko god po nekim pitanjima bila različita, imaju brojne zajedničke izazove koji će površnim promatračima na prvi pogled ostati skriveni.
Obrazovanje se tradicionalno smatra konzervativnim, znatno sporijim u prihvaćanju i implementiranju ozbiljnih promjena. S druge strane, za komunikacijsku industriju svatko će ustvrditi kako mora biti brza, moderna i spremna na svakodnevne promjene. Ipak, iako potpuno različiti, oba sektora suočavaju se s ogromnim zajedničkim izazovom, imperativom prilagođavanja tehnologiji koja je žestoko napredovala i koja će oba sustava vrlo brzo okrenuti naglavce.
Prevelik broj studijskih programa i visokih učilišta, njihova neusklađenost s potrebama tržišta rada i demografija koja se ogleda u sve manjem broju studenata neumoljivi su izazovi za sustav (visokog) obrazovanja u Hrvatskoj.
S druge strane, isti taj manjak ljudi, koji su posljedično nedovoljno prilagođeni onomu što tržište i poslodavci trebaju, prelijeva se na društvo i gospodarstvo i stvara im ogromne probleme. Rezultat – kvalitetni ljudi na cijeni su više nego ikad.
Uz rastuću važnost i borbu za kvalitetne ljude, istovremeno se događa možda i dosad najveća promjena, koja će vrlo brzo drastično promijeniti odgovor na pitanje „kakvi su zapravo kvalitetni ljudi“ i kakve se vještine od njih očekuju.
Duboko vjerujem da će umjetna inteligencija zauvijek značajno promijeniti i obrazovanje i komunikacijsku industriju. Ne, neće ona u potpunosti zamijeniti ljude, ali će one koji će je svladati i znati se njome služiti učiniti traženijima nego ikad. Iskreno, čak vjerujem i da će jedna od onih ključnih osobina prosječnog Hrvata – snalažljivost – ovdje posebno doći do izražaja.
Ove će promjene uzrokovati drugačiji profil ljudi koji će komunikacijska industrija tražiti.
Da se poslužim jezikom teorije: poslove komunikacijskih tehničara vjerojatno će preuzeti umjetna inteligencija, ali će komunikacijski menadžeri ili seniori, kako ih kolokvijalno nazivamo u praksi – oni koji se znaju služiti tehnologijom te tehnikama i alatima koji je čine i koji istovremeno mogu kritički analizirati i izabirati pristupe adekvatne okolnostima u kojima će se one upotrebljavati u praksi – postati traženiji nego ikad.
Problem ili prilika? Problem za one koji ne vole učiti, a ogromna prilika za one koji se vole usavršavati i educirati i koji pažljivo prate trendove. Istovremeno će to biti veliki izazov njihovim poslodavcima koji će razbijati glavu kako ih privući u svoje redove.
Ima li u svemu ovom poveznice i s obrazovanjem? Itekako. I kod obrazovanja je ključna riječ prilagodba. Prilagodba sustava, prije svega visokih učilišta i ljudi kojih ih vode onomu što se događa oko njih; svojim studentima, društvu i tržištu za koje stvaraju nove kadrove. Da budem vrlo izravan: kad većina obrazovnog sustava shvati da je on servis društvu i gospodarstvu te njegovim potrebama, taj će se proces odvijati puno lakše, jednostavnije i brže. Dok god taj isti (visoko) obrazovni sustav bude uvjeren kako je upravo on središte svijeta i da upravo on najbolje zna što društvu i gospodarstvu treba, umjesto da ih osluškuje i prilagođava im se, raskorak između potreba i onog što se zaista stvara i dalje će se povećavati.
Vjerujem da se i odgovor na pitanje kakvo društvo želimo 2050. godine krije upravo u sustavu kojeg imam privilegiju biti dio i na njega djelomično utjecati posljednjih deset godina. Sustav visokog obrazovanja redovito je u našem fokusu zbog problema, a prerijetko zbog primjera dobre prakse, novih trendova ili pozitivnih pokazatelja po kojima se posebno ističe.
Obrazovni sustav jednostavno mora početi stvarati ljude koji idu ukorak s vremenom i tehnologijom. Važno je reći i da se to mora događati u svim područjima, društvenom i humanističkom koji generiraju najviše ljudi koji u konačnici čine komunikacijsku industriju, a ne samo u STEM području.
Reći da su ljudi najvažniji resurs postala je svojevrsna floskula. Baš kao i sintagma o potrebi usklađivanja obrazovanja i tržišta rada koju smo nebrojeno puta čuli, vidjeli ili pročitali u javnom prostoru. Ipak, u Hrvatskoj nismo napravili dovoljno da bi se ona u potpunosti materijalizirala.
Unatoč svemu tome, želim vjerovati kako ćemo do 2050. moći konstatirati da u Hrvatskoj imamo manje visokoobrazovnih ustanova i studijskih programa, ali istovremeno više onih koji su međunarodno konkurentni i nalaze se uz bok vodećim svjetskim ustanovama.
Želim vjerovati da ćemo do tada proširiti definiciju Hrvatske kao destinacije pa reći da ona nije samo sjajna turistička destinacija, već da može biti i vrhunska obrazovna destinacija.
Destinacija koja može iskoristiti sve svoje potencijale i privući mlade iz cijelog svijeta da dođu studirati i konzumirati hrvatski način života.
Upravo u toj posljednjoj rečenici krije se poveznica dvaju sektora kojima pripadam. Da bi Hrvatska postala obrazovna destinacija, obrazovni sustav za to mora stvoriti podlogu, kroz kvalitetne ustanove i studijske programe koji će biti uz bok najkvalitetnijima u svijetu. Komunikacijska industrija, s druge strane, može i mora pridonijeti promoviranju tog koncepta i posljedično stvaranju imidža Hrvatske kao obrazovne destinacije.
Eh da, ne zaboravimo pritom jednu malu sitnicu.
I jedan i drugi sustav u to moraju uvjeriti i politiku. Lagan ili težak zadatak? Neka svatko od nas to procijeni za sebe.
Na samom kraju ovog pogleda u budućnost, red je glasno pohvaliti svakog tko potiče diskusiju o simuliranju naše budućnosti. Zato od srca čestitam 20. rođendan Val grupi i želim im da i oni budu dio ovih promjena u Hrvatskoj koje priželjkujem!
Autor: izv. prof. dr. sc. Damir Jugo, prof. struč. stud., dekanVeleučilišta Edward Bernays i predsjednik Zbora veleučilišta Republike Hrvatske