Danas medije pratimo preko različitih online platformi, a sadržaj uglavnom ne plaćamo novcem. Mediji koji izlaze na različitim stranama svijeta više nisu ograničeni geografskom lokacijom ili čak jezikom pa, u smislu medijske regulative, nacionalni zakoni prestaju biti jedini faktor. Zato će budućnost medija i medijskog zakonodavstva, kao i sve drugo, ovisiti o razvoju tehnologija koje uvjetuju njihovu distribuciju, brzinu, doseg, pa i sadržaj.
Taj se razvoj događa do te mjere brzo da ga zakoni i sudska praksa već godinama ne uspijevaju pratiti i strateški regulirati, već kaskaju i gase požare. U tom smislu, glavna će pitanja vjerojatno biti (i) budućnost „tradicionalnih“ medija, (ii) nove vrste informiranja i trebamo li ih uopće (zakonski) tretirati kao dio javnog informiranja i (iii) novi načini distribucije medijskog sadržaja. Za sve te teme koje imaju ozbiljne pravne implikacije, online platforme imat će presudnu ulogu.
Tradicionalni mediji – koje danas, u zakonskom smislu, smatramo medijima – suštinski se neće značajno mijenjati, kao ni postojeći zakonski okviri koji imaju kontinuitet posljednjih nekoliko desetljeća. Njihova važnost, u moru drugih načina širenja informacija, više nego ikad ovisit će o kredibilitetu. Mijenjaju se i mijenjat će se kanali distribucije medijskih sadržaja, kao i načini financiranja medija. Već sada je vidljivo da mediji, s obzirom na nove tehnologije i načine oglašavanja (programmatic advertising), postaju sve manje financijski ovisni o državi i politici, a dijelom čak i o domaćim tržištima. To sigurno ima velike prednosti, u smislu slobode i neovisnosti, ali i neke mane.
S oglašavanjem, kao primarnim načinom financiranja, mediji moraju biti utjecajni, klikabilni i brzi, što može negativno utjecati na kredibilitet koji je najvažniji za njihov opstanak.
Zato je za očekivati nastavak razgovora o samoregulaciji i primjerenim načinima javnog financiranja medija, a u smislu oglašavanja i o pravnoj temi zaštite osobnih podataka korisnika, koja je već postala jedna od važnijih.
Također, skoro svatko tko uloži minimum resursa moći će biti medijski nakladnik, jer za to više nije potreban značajan kapital, nego tek registracija web domene.
Tu ozbiljan pravni problem predstavlja sve veći broj portala koji ne sadrže impressume ni ikakve podatke o odgovornim osobama i autorima pa će, u smislu današnje definicije elektroničkih publikacija, sve važnije postati reguliranje odgovornosti za sadržaj takvih portala, kao i rasprava o pravilima koja se odnose na registraciju web domena i transparentnost njihovih nositelja.
Nasuprot tradicionalnim medijima, društvene mreže i druge online platforme stvorile su i nove načine širenja i primanja sadržaja, u kojima pojedinci ili grupe postaju izvor informiranja (citizen journalism). To sigurno ima brojne prednosti, posebno u smislu pluralizma, ali veliko je pitanje treba li takvu razmjenu informacija uspoređivati s ulogom javnog informiranja tradicionalnih medija. Informacije i ideje distribuiraju se brzo, relativno lako postižu vidljivost i utjecaj, ali često anonimno i uz deficit temeljnih standarda novinarske struke. To, pored svih prednosti, uzrokuje poplavu neprovjerenih informacija i širenje lažnih vijesti. Uz ostale društvene posljedice, jedna je i pad povjerenja – ne samo u „nove“ medije, već i u one tradicionalne, a zatim i u sve ostale strukture društva. S obzirom na to da treba biti realan oko mogućnosti kontroliranja interneta u realnom vremenu (čak i kada bi postojao konsenzus da je to poželjno), fact-checkeri i sustavno ulaganje u medijsku pismenost bit će nezamjenjivi.
U pravnom će smislu vjerojatno najvažnije pitanje biti reguliranje odgovornosti online platformi za sadržaje koje objavljuju njihovi korisnici (third party content). Već sada se, na svjetskoj razini, o tome vode velike rasprave, a zaključci variraju od dostatnosti samoregulacije do toga da online platforme, kao posrednici u pružanju sadržaja (online intermediaries) ipak i zakonski trebaju odgovarati za sadržaj svojih korisnika, od čega – između ostalog – i žive. U Europskoj uniji trenutno je aktualan prijedlog Uredbe o jedinstvenom tržištu digitalnih usluga (Digital Services Act) kojom se ta odgovornost do određene mjere definira. Međutim, i dalje ostaje dosta otvorenih pitanja, posebno onih koja se odnose na situacije s međunarodnim elementom, odnosno na utvrđivanje nadležnosti sudova i mjerodavnog prava.
Distribucija različitih (i tradicionalnih i „novih“ medijskih) sadržaja putem online platformi posebno je važno pitanje jer su najveće online platforme, pored distributera, postale i svojevrsni urednici. One nam, s pomoću svojih algoritama, plasiraju sadržaj za koji misle da ga želimo ili trebamo vidjeti pa te odluke više ne donosimo samostalno. O tim algoritmima, uvjetovanima faktorima koji su javnosti nepoznati, ovisi kad i gdje će nam biti plasiran neki medijski sadržaj, kao i hoćemo li ga uopće vidjeti. To se može činiti banalnim ako problem promatramo iz pozicije informiranih i medijski pismenih građana, međutim činjenica je da to često nije slučaj.
Zato je vjerojatno samo pitanje vremena kad će na dnevni red regulatora doći i tema algoritama i uvjeta njihove (ne)dopuštenosti u distribuciji medijskih sadržaja.
Zbog svih tih razloga očekuje nas razdoblje pravne nesigurnosti koje će trajati ne samo do donošenja zakona koji će na neki način regulirati ova pitanja, već i dok nadležni sudovi ne počnu konzistentno i ujednačeno primjenjivati te zakone. U svemu tome bit će jako važno osigurati uvjete za postizanje ravnoteže između prava na slobodu izražavanja (i medijskih sloboda) i ostalih temeljnih prava koja mogu biti ugrožena.
Autorica: Vanja Jurić, odvjetnica