Gledajući trendove i projekcije, u sljedećih dvadeset godina moramo biti spremni odgovarati na učestalije pojave recesija no što je to bilo u 20. stoljeću i fokusirati se na odvikavanje od koncepta bezuvjetne socijalne komocije na štetu inovacija i međunarodne konkurentnosti.
Naime, u nadolazećim godinama zapadne demokracije, a napose EU, morat će se naučiti natjecati s autoritarnim sustavima koji će sve podrediti utrci u razvoju, inovacijama i globalnoj konkurentnosti, ne mareći u kratkom roku baš za jednakost i brige svih stanovnika. Kao ilustracija mogućih događanja početkom 2023. objavljen je podatak da je Kina u znanstvenoj produkciji ispred SAD-a u čak 47 od 55 ključnih područja. Gotovo 60 posto doktora znanosti koji rade i stvaraju u SAD-u rođeno je izvan zemlje, od čega je ponajviše njih došlo iz Kine i ostatka Azije. Ako taj podatak uparimo s činjenicom da Kina raste nekoliko puta brže od SAD ili Japana u R&D investicijama po znanstveniku, onda je dosta izvjesno da se nešto mora značajno mijenjati kako se SAD ne bi našao u problemima s vrhunskim talentima već za nekoliko godina. EU je po ovim parametrima u još većem problemu jer pojedini statistički podaci ukazuju da su ulaganja u istraživanje i razvoj po znanstveniku čak i opadala, što je vjerojatno i posljedica balansiranja na vagi između razvoja društva i nadstandarda socijalne brige koji postoji samo u EU-u.
Naravno da se početkom 2023. u kratkoročnom fokusu društava i organizacija nalaze saniranje posljedica pandemije, borba s inflacijom, pomoć u zaustavljanju agresije Rusije na Ukrajinu, traženje alternativnih pravaca energetske stabilnosti u EU-u te uspostava drugačijih odnosa sa saveznicima. Međutim, razgovarajući s kolegama s vodećih svjetskih sveučilišta, ustanovio sam da već u srednjoročnoj perspektivi postoji zabrinutost da trenutno nedostaje naznaka što je (i postoji li uopće, na horizontu) neki novi generator rasta svjetske ekonomije kakav su svojedobno bili Internet ili pak pametni telefoni. Koliko god da se raspravlja o tehnologijama kao što su npr. gorive ćelije, fuzijski generatori ili pak Key Enabling Technologies (KET), u koje spadaju napredna proizvodnja, napredni materijali, life-science tehnologije, mikro/nanoelektronika i fotonika, umjetna inteligencija te sigurnost i povezivost, još uvijek ne postoji konsenzus da pojedina od navedenih tehnologija može osigurati sličan rast.
Utrka u istraživanju i razvoju naprednih tehnologija, ali i osiguravanju cjenovno prihvatljive proizvodnje, dovodi nas neizbježno do pitanja dobavljanja energenata i iskorištavanja prirodnih resursa kakvi su minerali ili plemeniti metali.
Energija i prirodni resursi mogli bi potencijalno rasplamsati novu kolonijalnu utrku 21. stoljeća, koja bi sad mogla biti bazirana na raznovrsnim blokovskim partnerstvima.
Međutim, ne treba zanemariti da će i nadalje cijena lokalnih ratova ili podmićivanja labilnih vlada u nekim slučajevima biti niža od kupovine preskupih energenata ili zaustavljanja proizvodnje zbog nedostatka pojedinih resursa. Ovako nešto moglo bi potaknuti sukobe na „gostujućim terenima“. S obzirom na to da su istočne zemlje poput Kine ili Rusije znatno više radile na tome u ovom stoljeću, napose u Africi i Južnoj Americi, za očekivati je da će Zapad morati pojačati svoje aktivnosti u širenju utjecaja, pomno pazeći da ne ponovi greške iz 19. i 20. stoljeća.
Jedna od najvećih i najbolnijih posljedica ruske agresije na Ukrajinu dolazi u vidu potrebe za značajnim i dugoročnim povećanjem proračuna za obrambeni sektor svih EU članica, pa i šire. Ako se ne posegne za racionalizacijom javnog sektora i smanjenjem rashodovne strane, taj će trend jako osjetiti građani i poduzetnici kroz dugogodišnje povećanje trenutnih poreza, odustajanje od rasterećenja i smanjenje konkurentnosti EU gospodarstva.
Ako se čelnici EU-a i zemalja članica ne uspiju oduprijeti zovu populizma u ekonomskom smislu, vrlo brzo bi mogao eksponencijalno nastaviti rasti utjecaj javnih investicija i državnog intervencionizma, a što bi u konačnici moglo dovesti do dodatnog slabljenja inovativnog razvoja i poduzetništva našeg kontinenta.
Primjerice, tako nešto moglo bi posebno jako pogoditi naše gospodarstvo i potaknuti dodatno preseljenje ekonomskih sjedišta tvrtki. Naime, Hrvatska nije nikada uspjela sredstvima EU-a stvoriti okvir za rast investicija privatnih tvrtki s potencijalom zapošljavanja i inovacija, a one jedine mogu biti zdravi generator uravnoteženog rasta društva.
Kriza je svakako i prilika pa bi bilo jako korisno, kritički i na visokim razinama, analizirati trenutni koncept distribucije zajedničkih novaca EU-a, kojima se kroz razvojne i socijalne fondove nastoji uravnotežiti regionalni razvoj EU-a. Naime, evidentno je da mnoge članice desetljećima ne uspijevaju uhvatiti zamah „upumpavanjem“ novca poreznih obveznika, a realnih javnih sredstava nedostajat će za obranu, energetiku, stvaranje novih i sigurnih dobavnih pravaca, istraživanje i razvoj, ubrzanu zelenu tranziciju, poticanje privatnih investicija i dr.
Iako sam već u ovom tekstu spominjao važnost ljudi i talenata kao ključnih za stvaranje nove vrijednosti temeljene na istraživanju, razvoju i inovacijama, ukazao bih i ovdje na činjenicu da je EU zaronila u negativan prirodni prirast još prije deset godina, no unatoč tomu uspijevala je zadržati rast stanovništva. Ta je pojava trajala sve do 2020. a nakon toga se broj stanovnika počeo smanjivati, po prvi puta u povijesti EU-a, jer ni imigracija u zadnje dvije godine nije dovoljna.
Opadanje broja stanovnika ogroman je problem za ekonomiju i održivost sustava te zato predmnijevam da se kao društvo moramo puno aktivnije baviti temom ciljane imigracije i demografije.
Između ostalog, sada je trenutak da se krene u uspostavu funkcionalne Europske agencije za demografiju i globalnu mobilnost talenata, a možda je to i odlična prilika da Hrvatska napokon dobije jednu takvu instituciju na svom tlu. Primarna odgovornost Agencije bila bi donošenje i redovno obnavljanje Talent Retention & Immigration Policy okvira koji bi bio temelj za daljnja djelovanja u donošenju odluka, direktiva i uredbi EU-a, ali i uspostavu kontaktnih točaka te proaktivne partnerske mreže na odabranim tržištima koja se kategoriziraju kao bazeni talenata. Sve aktivnosti u ovom smjeru morale bi biti jasno mjerljive u doprinosu zapošljavanju i studiranju te bi rezultati u realnom vremenu trebali biti otvoreni svim zainteresiranim građanima EU-a.
Daljnji porast svjetskog stanovništva te klimatske promjene sigurno će nastaviti utjecati na jačanje migracija od siromašnijih zemalja prema zapadnim demokratskim društvima. Promatrajući podatke o migracijama, brzini rasta mlade populacije i razvoju pojedinih ekonomija svakako će trebati bitno poboljšati imigracijsku učinkovitost i proaktivnost EU-a i Hrvatske u Aziji, Južnoj Americi i Africi, gdje se nalaze veliki i visokokvalitetni bazeni talenata.
Nakon dvije godine provedene u blažem ili težem lockdownu u vrijeme COVID-a snažno se afirmirao rad na daljinu, čime smo dobili vrlo zanimljivu mogućnost za školovane i osposobljene pojedince, npr. inženjere, projektante, developere, IT stručnjake, dizajnere, voditelje projekata, marketinške stručnjake… Međutim, zbog nedostatka regulacije dobar dio srednje i slabije razvijenih članica EU-a, a među njima i Hrvatska, dovele su u opasnost vlastite zdravstvene i mirovinske sustave te održivost lokalne samouprave jer su pretjerano velikim povlasticama i državnim poticajima stvorile neprirodnu razliku u oporezivanju rada na temelju ugovora o radu i na temelju samostalne djelatnosti tzv. paušalnih obrta. Time je, u tišini, stvorena nelojalna konkurencija EU poslodavcima i zaposlenicima, a zdravstveni i mirovinski sustavi lišeni su milijardi eura.
Prekogranični rad na daljinu, tzv. remote work ponajviše odgovara globalnim tvrtkama koje imaju sjedišta izvan EU-a i unatoč određenom valu otkaza i dalje agresivno regrutiraju feelancere.
U narednih par godina prilika je da se donese Direktiva o maksimalno dozvoljenoj razlici u oporezivanju rada i samostalnih djelatnosti, čime bi se sačuvale domaće tvrtke, smanjilo porezno opterećenje rada u korist zaposlenika i zaštitilo inovativni potencijal Europe.
Punopravni i potpuni ulazak Hrvatske u zapadne, demokratske integracije nesumnjivo je jedan od najvećih dosega generacije čiji sam i ja pripadnik. Riječ je o potvrdi stoljetne činjenice da je Hrvatska dio tog civilizacijskog kruga i trebalo je političkog strpljenja, vještine i mudrosti da se tako nešto i provede, za što je zasigurno zaslužna Vlada Republike Hrvatske. Ogromna je prednost biti dio veće i kompaktne zajednice, što je pokazala zajednička reakcija u razvoju i nabavi cjepiva, osiguravanju zajedničkih sredstava za oporavak i otpornost, brza konsolidacija EU plinskih resursa sredinom 2022, a to će biti poglavito važno i po završetku ratnih djelovanja na teritoriju Ukrajine.
No, analiza investicija pokazuje da su integracije tek dobra podloga i da treba biti krajnje objektivan pa reći da smo samim ulaskom u schengensku zonu i europodručje tek stvorili preduvjet za ozbiljnije reforme čiji bi cilj bio stvoriti poticajno okruženje i dokazati institucijama EU-a da naša strategija nije biti teret ostalim članicama, kroz sve veću ovisnost o fondovima EU-a. Naime, Hrvatska nije ulaskom u EU-a uspjela povećati privatne investicije, kako domaće tako i strane, te tako potaknuti stvaranje održivih i visokokvalitetnih radnih mjesta.
Nakon 45 godina socijalističkog režima Hrvatska je na današnji dan provela nešto manje od 30 godina i u jednom novom formatu društvenog uređenja i ekonomije. Za razdoblje od 1945. do 1990. govorilo se da je to razdoblje ograničavanja političkih i poduzetničkih sloboda pojedinaca, visoke povezanosti tvrtki i politike, dominacije javnih investicija, ekonomske emigracije, priljeva deviza od stranih radnika i slabih mogućnosti za kvalitetne pojedince koji nisu dio političkog establishmenta. Bilo bi sigurno zanimljivo pitati domaće i strane poduzetnike te studente kakva je njihova današnja percepcija moderne Hrvatske i kojim se pojavama može najbolje opisati stereotip našeg današnjeg ekonomskog sustava.
Kada promatram budućnost obrazovanja i znanstvenog outputa, Hrvatska nema puno izbora ako želi iskoristiti ovaj sektor kao generator rasta, a ne kao proračunski teret.
Optimizam u demografskom, obrazovnom i znanstvenom potencijalu svakako bi potaknulo osnivanje još barem stotinjak studija na engleskom jeziku te brendiranju Hrvatske kao „Live & Learn“ destinacije unutar EU-a.
Ulazak u schengensko područje bitno nam povećava atraktivnost za privlačenje talenata, a dosljedna provedba nedavno donesenih Strategija pametne specijalizacije i Strategije digitalne Hrvatske za razdoblje do 2032. mogla bi znatno ojačati hrvatski tehnološki sektor i dodatno ubrzati stvaranje pametnih radnih mjesta. Signal za dugoročni hrvatski optimizam bila bi i porezna reforma koja bi afirmirala razvoj poduzetništva i zapošljavanje na temelju ugovora o radu te dokinula povijesnu nepravdu kojom je izgrađen dugoročno štetni rentijerski mentalitet društva.
Predvidjeti 25 godina unaprijed gotovo je nemoguće, međutim činjenica je da trenutno nismo spremni za brze promjene svijeta budućnosti. No, kako smo kroz povijest pokazali da smo kao narod dovoljno inovativni, uporni i spretni, potrebno je prestati podcjenjivati hrvatsko društvo i nepotrebno odgađati promjene koje se moraju dogoditi.
Autor: Hrvoje Josip Balen, član Uprave Visokog učilišta Algebra i predsjednik udruženja HUP ICT