Očekujem da će se nastaviti razvijati nove tehnologije i platforme za komunikaciju, što će donijeti velike promjene u načinu na koji ljudi komuniciraju i interakciji s kompanijama, vladama i drugim organizacijama.
Jedan od najvećih izazova bit će održavanje povjerenja i autentičnosti u digitalnom svijetu.
Kako se tehnologije poput umjetne inteligencije i automatizacije sve više koriste u strateškim komunikacijama, bit će važno osigurati da se poruke koje se šalju ne doživljavaju kao hladne ili generičke, već kao relevantne i prilagođene potrebama ciljanih publika.
Još jedan izazov bit će usklađivanje različitih platformi i kanala komunikacije da bi se osigurale dosljednost i kohezija poruka koje se šalju. Kako se sve više informacija dijeli na društvenim mrežama, bit će važno pratiti razvoj novih kanala i prilagođavati se promjenama u preferencijama publike.
Što se tiče Hrvatske, smatram da postoji velik potencijal za razvoj strateških komunikacija. Hrvatska ima brojne talentirane stručnjake u području komunikacija, a oni mogu biti ključni za razvoj inovativnih kampanja koje će odgovoriti na izazove budućnosti.
Ovako je na pitanja „Kako vidiš budućnost strateških komunikacija u sljedećih pet do deset godina? Gdje očekuješ najveće izazove, a što smatraš hrvatskim najvećim snagama?“ odgovorila moja nova omiljena igračka, ChatGPT.
Kada sam pročitala odgovor koji mi na pitanje, originalno postavljeno od strane urednice knjige koju čitate, nudi u trenutku pisanja ovog teksta najnaprednije rješenje umjetne inteligencije besplatno dostupno za masovno korištenje, malo sam se zabrinula. Ali mi je s druge strane i laknulo.
Zabrinula sam se jer je taj odgovor izbačen brzinom svjetlosti, na jako dobrom hrvatskom jeziku, praktički bez gramatičkih i pravopisnih pogrešaka i pritom u odgovoru nema ničeg što ne stoji. Dodatno, precizan je i pitak te na prvi pogled ničim ne odaje da ga je pisala umjetna, a ne ljudska inteligencija. Laknulo mi je zapravo na drugo čitanje, u kojem sam prepoznala koliko je gornji tekst hladan i generički. Što znači da za sada, uz malo truda, misleća ljudska bića još uvijek pred umjetnom inteligencijom imaju prednost topline i originalnosti vlastitih misli i njihovog pretakanja u tekst koji ima iste kvalitete.
Činjenica je, međutim, da su u tom procesu i najbrži i najvještiji i najpametniji među nama neusporedivo sporiji od strojnog jezika i nema nikakvog načina da to ikada promijenimo.
Daljnji razvoj umjetne inteligencije, koja brzinom misli uči iz svake interakcije koju ima s nama, promijenit će komunikacijsku industriju na načine koje danas možemo samo dijelom zamisliti. Posljedično ih samo dijelom može zamisliti i umjetna inteligencija pa daje generičke odgovore koji, iako nisu pogrešni, zapravo ne govore puno.
Sigurna sam jedino da umjetnu inteligenciju kao jedan od alata za kreiranje sadržaja ova industrija mora u potpunosti prigrliti i raditi na njenom daljnjem usavršavanju. To znači i da će komunikacijska industrija sve više trebati stručnjake koji se bave razvojem umjetne inteligencije upravo za potrebe industrije u kojoj rade, a kakve tek rijetki danas imaju u svojim in-house ili agencijskim timovima. To će samo po sebi opet značajno promijeniti industriju… i tako dalje i tako dalje.
Komunikacijska industrija bit će, dakle, kao i do sada pod utjecajem brzih tehnoloških promjena i raznih društvenih promjena, koje će paralelno utjecati na to kako ljudi komuniciraju i na koji način konzumiraju informacije. Čitam ovu rečenicu ponovo i zaključujem da zvuči kao da ju je napisao ChatGPT, a ne ja. Strašno. Pod hitno moram uključiti maštu.
Dobrodošli zato u Hrvatsku 2050. godine!
Kao stručnjakinja za strateško komunikacijsko savjetovanje primjećujem nekoliko značajnih promjena u industriji u kojoj radim i u tome kako ljudi i komuniciraju i konzumiraju informacije u usporedbi s vremenom kada je Val grupa od mene tražila da zapišem svoja razmišljanja o budućnosti naše industrije.
Prvo, primjećujem da umjetna inteligencija kreira fantastične sadržaje koje koristi komunikacijska industrija, pri čemu su faktografske pogreške statistički zanemarive, odnosno manje griješi nego ljudi.
Drugo, primjećujem da su zbog te činjenice brojni stručnjaci za komunikacije potpuno isključili svoje mozgove i prepustili razmišljanje strojnim alatima, zbog čega se cijela industrija bori s problemima vezanim za mentalno zdravlje i ranu demenciju. Te boljke, nažalost, komunikacijska industrija dijeli s brojnim drugim industrijama i društvom u cjelini. Oni koji još uvijek razmišljaju svojim glavama polako postaju manjina, ali dokle god ih još uvijek ima, ima i nade da će se ljudi opametiti i dobiti ovu bitku.
Treće, primjećujem da se cijeli niz etičkih pitanja, koja su mučila komunikacijsku industriju kada je tek stidljivo koristila umjetnu inteligenciju za kreiranje sadržaja samo produbio, ali se više nitko ne brine previše oko toga.
Autentičnost je stvar prošlosti, granica koja je nekada postojala između sadržaja kreiranog od strane stroja i od strane čovjeka potpuno je izbrisana, a autorstvo je postalo nemoguće dokazati.
Četvrto, potpuno mi je neobjašnjivo kako je do te promjene došlo, ali sam oduševljena činjenicom da u Hrvatskoj 2050. godine odjednom svatko tko se pod svojim imenom i prezimenom uključuje u javni dijalog preuzima punu odgovornost za ono što izgovara i piše! Čak i političari i novinari i stručnjaci za komunikacije!! I pod utjecajem te ogromne promjene cijelo se društvo mijenja nabolje.
Autorica: Kristina Laco, direktorica Komunikacijskog ureda Colić, Laco i partneri