Promjena se mora dogoditi na razini cijelog društva, postojeću infrastrukturu moramo renovirati iz korijena. Neophodno je da poduzeća i okruženja, koja svi pojedinačno stvaramo, budu temeljena na ciljevima održivosti.
Integracija svih triju dimenzija održivosti (ekonomske, društvene, okolišne) imperativ je za sva poduzeća koja planiraju opstati i biti konkurentna.
Opskrba društva proizvodima najvećih i najjeftinijih svjetskih proizvođača odvijala se nauštrb zdravlja ljudi i planeta, a donosila korist samo multinacionalnim kompanijama i korporacijama. Danas živimo u društvu gdje najzastupljenije proizvode svijeta drži samo jedanaest krovnih korporacija. Roba široke potrošnje dostupna nam je uvijek i svugdje, a glavna je tehnika privlačenja potrošača snižavanje cijena takve robe. Za svako snižavanje cijene mora doći do kompromisa u području okoliša i/ili kvalitete proizvoda jer se troškovi moraju reducirati kako bi se cijena mogla sniziti, a da se ne ugrozi profitabilnost kao isključivi cilj korporativnog poslovanja.
Tehničko-tehnološke metode proizvodnje, transporta i rashladnog skladištenja u globalnom opskrbnom lancu troškovno su nažalost učinkovitije što su štetnije za planet i društva.
Koliko god smo navikli na proizvode namijenjene širokoj distribuciji i prodaji, moramo osvijestiti neodrživost trenutne situacije i razmišljati o budućnosti. To znači da se, na razini društva, moramo promijeniti i okrenuti razvoju i implementaciji rješenja koja isporučuju kvalitetu po pristupačnoj cijeni, i to na održiv način, odnosno onaj koji nas neće koštati sutra. U kontekstu opskrbe hranom potrebno je razmišljati o lokalizaciji i regionalizaciji prehrambenih sustava. Tako se eliminiraju potreba za skladištenjem u rashladnim komorama i tisuće kilometara koje hrana mora prijeći kako bi došla do nas. Također, takvi sustavi ne uvjetuju intenzivan tretman sredstvima za zaštitu bilja jer se sve odvija prema prirodnom ciklusu. Moja je misija doprinijeti takvoj transformaciji.
Smatram da je idealan način prehrane društva sezonska, lokalna proizvodnja i opskrba, a samo u slučaju stvarnog manjka mogućnosti lokalne proizvodnje trebalo bi se nabavljati iz daljih krajeva. Hrana kao osnovna potreba svakog čovjeka pretežito mora biti proizvedena i nabavljena na dugoročno održiv način.
Hrvatska ima mogućnosti i kapacitete lokalno proizvoditi zdravu hranu za razliku od mnogih razvijenih zemalja. Od tla koje još nije uništeno intenzivnom i masivnom industrijskom proizvodnjom, do malih proizvođača koji i dalje proizvode po tradicionalnim metodama koje nisu izrabljivale prirodu, nego radile s njom u skladu. Nevjerojatna je razlika u kvaliteti proizvoda koji je namijenjen masovnoj distribuciji i prodaji od proizvoda koje hrvatski OPG-ovi proizvode primarno za sebe, obitelj i poznanike. Glavna je razlika u iskonskoj svrsi proizvodnje tog proizvoda, koja se odražava na sve druge aspekte.
Ako se ne očuvaju mali proizvođači koji rade u skladu s prirodom, bit ćemo prepušteni na milost i nemilost velikim igračima, koji su dosad u fokusu imali samo i isključivo profit. Vjerovati da će nas oni koji su nas doveli do ove situacije, o svom trošku i na svoju savjest na vrijeme izvući, pomalo je naivno. Na nama je kao društvu da se pobrinemo da na tržištu postoje alternative. Mali proizvođači cijenom i efikasnošću ne mogu konkurirati najvećim svjetskim proizvođačima, ali zato mogu kvalitetom i svježinom.
Na nama je da prepoznamo što vrijedi čuvati i u koga ćemo ulagati kada trošimo novce za našu osnovnu i primarnu potrebu – hranu koju konzumiramo.
Udruživanjem malih proizvođača u lokalne klastere, koji zajednički nastupaju na tržištu i vrše logistiku, odnosno isporuku svojih proizvoda, mogu se postići prehrambeni sustavi koji su konkurentni u smislu korisničkog iskustva i cijene. Lokalni i regionalni prehrambeni sustavi predstavljaju znatno stabilnije i održive strukture koje nisu tako osjetljive na tržišne i logističke šokove. Istovremeno je kvaliteta prehrambenih proizvoda neusporedivo bolja u odnosu na proizvode namijenjene masovnoj prodaji.
Proizvođači trebaju biti na svojim imanjima, proizvoditi kvalitetne proizvode i surađivati kroz platformu/organizaciju koja obavlja aktivnosti logistike, marketinga i dostave. Primarni interes i održivost proizvođača tako su očuvani, a aspekti kvalitete, svježine i korisničkog iskustva kupaca nisu ugroženi.
Postoje načini organizacije i opskrbe koji ne podrazumijevaju kompromitiranje kvalitete, a mogu osigurati potrebnu količinu proizvodnje na lokalnoj odnosno regionalnoj razini. Potrebna je transformacija prehrambenog sustava i preispitivanje društvenih vrijednosti, ali vjerujem da Hrvati mogu i trebaju biti primjer uspostave dugoročno održivog načina opskrbe društva prehrambenim proizvodima.
Smatram da je društvo trenutno u kritičnom prijelaznom razdoblju. Kolektivno trebamo prilagoditi način razmišljanja u kojemu su kontinuiran rast i cjenovna efikasnost bile najbitnije stavke, u društvo koje je održivo i daje više nego što uzima.
Autor: Ivan Lauc, osnivač i direktor platforme Plodovi.hr i kompanije Reducos Software