Tiskane knjige omogućile su standardizaciju jezika i time modernih nacija – preživjeli su oni koji su se uknjižili. Tiskane knjige dale su smisao prevođenju svetih knjiga i približile ih narodu. Uslijedili su demokratizacija vjere, protestantizam i stoljeće vjerskih ratova. Iz njih je izašao svjetski poredak s kojim smo ušli u 21. stoljeće.
Ono što je pokretni tisak napravio srednjem vijeku, internet radi modernom.
Prvi je demokratizirao vjeru, a drugi danas demokratizira znanje. Wikipedija je pretekla Encyclopediu Britannicu, Google svaku knjižnicu. Danas svatko prije odlaska liječniku provjeri na mrežnim stranicama što bi mu moglo biti i što mu je činiti. Ni bogovi u bijelom nisu uspjeli ostati na nebu: internet je razočarao znanost i struku.
Iz moderne prelazimo u hipermodernu, u kojoj je hiper sve: postali smo hipernarcistični hiperpotrošači: volimo se slikati i objavljivati na Instagramu dok kupujemo stvari redom. Biti sve više znači imati.
U toj općoj hiperdemokratizaciji (demokratizirala se i visoka moda – Heidi Klum prodaje svoju marku u Lidlu) svi smo jednaki i svako mnijenje vrijedi isto.
Nije bitno što znaš, nego što misliš – a do toga si došao saznavši od prijatelja na društvenim mrežama.
Hiperdemokratizirali su se i mediji: svjedočimo pluralizaciji medija i personalizaciji njihove potrošnje. Na taj način nestaje zajednički prostor kao javno dobro koje omogućava javnu raspravu pa tako i demokraciju. I otvara vrata demagogiji.
Prije dvije tisuće godina Aristotel je uz Fiziku, Metafiziku, Politiku itd. proučio i Retoriku shvativši da atenska demokracija nema budućnosti ako dobri ljudi ne nauče govoriti dobro. Odnosi s javnošću danas su u sličnoj situaciji: ako dobri ljudi i dobre organizacije ne nauče komunicirati dobro, loše nam se piše – demokraciji i svima nama.
Nikomu više nije priznat nikakav autoritet i nikomu se više ne vjeruje unaprijed. Zbog toga nastaju načini samopredstavljanja i sudjelovanja u javnim raspravama, njihovo omogućavanje pa i kreiranje prostora javnosti, odlučujući za stvaranje i njegovanje povjerenja kao ultimativnog oblika nematerijalnog kapitala.
Komu se danas može vjerovati u hiperprodukciji vijesti – iskrenih, lažnih, plaćenih, poštenih, prikrivenih, smještenih i hipertrofiranih? Komu vjerovati kada nisu jasni autoriteti? Jedini je mogući odgovor: onima koji će to zaslužiti. A u hiperdemokratskom društvu to je moguće samo sa smislenim i etičnim komuniciranjem – na osobnoj, organizacijskoj i društvenoj razini. Odnosi s javnošću mogu u tom procesu imati negativnu i pozitivnu ulogu. Znanja i vještine koje posjedujemo istovremeno su i naoružanje i mast za podmazivanje društvenih odnosa da što skladnije teku.
Imamo veliku moć. I s njom veliku odgovornost. Na nama je da odlučujemo za što ćemo je upotrebljavati.
Autor: dr. Dejan Verčič, profesor na Sveučilištu u Ljubljani i partner u društvu Herman & partnerji