Najveće promjene u budućnosti općenito će donijeti daljnji razvoj tehnologije, odnosno svekolika digitalna transformacija naše stvarnosti, koja ima potencijal da nam uvelike olakša i način na koji živimo i na koji poslujemo, i to sve pod uvjetom da tehnološki razvoj bude uravnotežen, odnosno da razvoj nedigitalnog društva kakvo smo znali do sada prati i da bude na adekvatan način uklopljen u razvoj digitalnog života, te da taj razvoj ne dovede do produbljivanja već prisutnih društvenih podjela.
Naša najveća snaga jest što smo uvijek tu jedni za druge.
Najvećim hrvatskim snagama smatram činjenicu što smo, usprkos svemu što nas je zadesilo u zadnja tri desetljeća (ili baš zbog onog što nam se dogodilo u zadnja tri desetljeća), tu jedni za druge kada je to potrebno i što smo zadržali određenu razinu kapaciteta da živimo iz vlastitih dubina. Velikom snagom smatram i činjenicu da živimo u lijepoj, sigurnoj i nezagađenoj zemlji koja omogućava vrlo kvalitetan život, pod uvjetom da se bolje organiziramo i naučimo sami sobom bolje upravljati. Najvećim izazovom smatram upravo kako da sami sebe naučimo kako bolje upravljati svim potencijalima koje kao zemlja imamo. Razvijene su zemlje to učile stoljećima, mislim da bi bilo nerealno očekivati da ćemo mi tu sposobnost razviti u tri desetljeća samostalnosti.
Tema će tek postati opadanje demokratskih standarda diljem svijeta i utjecaj opadanja tih standarda na ukupnu ekonomsku aktivnost. Tema koja se već sada nazire, a koja će postati još važnija u budućnosti, jest neodrživost trenutnog modela rasta svjetske ekonomije zasnovanog na dugim međunarodnim lancima dodane vrijednosti i vraćanje fokusa na jačanje uloge snažne manje ovisne nacionalne ekonomije u generiranju ekonomskog prosperiteta. Druga je, ne manje važna tema, odnosno izazov za koji se svi nadamo da će biti prevladiv, zaustavljanje negativnih klimatskih trendova i iznalaženje načina kako da se trošak energetske tranzicije ne prevali na leđa svih građana. Tema je i postupno seljenje težišta odlučivanja o globalnim temama na Daleki istok, odnosno polagano uspostavljanje nove ravnoteže u odnosima globalnih sila.
Tema će tek postati opadanje demokratskih standarda diljem svijeta i utjecaj opadanja tih standarda na ukupnu ekonomsku aktivnost.
Nove tehnologije nude nam priliku, ako smo dovoljno mudri i ako pravovremeno reagiramo, da neke početne greške iz našeg ranog razvoja kao samostalne države brzo i efikasno popravimo. Geografski položaj, klima, relativna nezagađenost okoliša, sigurnost i kulturno naslijeđe daju nam sve bitne preduvjete za visokokvalitetan život. Imamo dovoljno primjera i uzora poslovne uspješnosti da znamo da je moguće svoje snove ostvariti u Hrvatskoj. Ono što trebamo usavršiti jest kako da sami sobom upravljamo, a da kao posljedicu tog upravljanja što više ljudi izvučemo iz siromaštva i pružimo što je moguće više prilika za sve naše građane. Treba nam i promjena mentaliteta koji je trenutno usmjeren na sve ono što ne valja, uz prisustvo kronično obeshrabrenog stava da nikakva poboljšanja u našoj zemlji nisu ni moguća pa čemu se onda uopće i truditi.
Hrvatska 2050. postaje mala i učinkovito uređena zemlja dobrih ljudi koji cijene što imaju te su spremni učiti i raditi kako bi svoju zemlju dalje unaprijedili.
Optimističnom me čine mlađe generacije koje su u prosjeku puno otvorenije, duhovnije i više posvećene i srcem i umom i dušom planetarno važnim kolektivnim pitanjima. Djeca i mladi ljudi razumiju da svijet niti počinje niti završava s njima samima, shvaćaju da je poanta života u vježbanju ravnoteže i na intuitivan način – bez da su ih to stariji naučili – žive svoju cjelovitost. Pesimističnom me čini vrlo zabrinjavajuće stanje klimatskih promjena i općenito manjak svjesnosti da nasilje u svim sferama života samo generira novo nasilje.
Autorica: Maruška Vizek, pomoćnica ravnateljice Ekonomskog instituta, Zagreb