Vjerujem…
U Hrvatsku – zemlju znanja, zdravlja i slobode.
Zemlju koja je sinonim za izvrsne i ostvarive prilike te ostvarene vrhunske rezultate – od inovacija i kreativnosti do sporta, edukacije, biznisa… nastavite niz.
Zemlju čije društvo, gospodarstvo i razvoj počivaju na pravim vrijednostima, pravdi i pravičnosti.
Zemlju u kojoj žive ljudi puni tolerancije i poštovanja prema različitostima.
Zemlju koja je ponosna na svoju povijest i autentičnost, ali njeguje i poštuje pripadnost Europi i svijetu.
Zemlju koja živi svoj maksimalan potencijal sada i ovdje, uvijek s pogledom na bolju budućnost.
Zemlju u kojoj se cijene znanje i rad.
Zemlju u kojoj političari ne nose stigmu, već bivaju na ponos onih koji ih biraju.
Zemlju koja brine za svoje ljude, prirodu, kulturu i obrazovanje.
Zemlju čija se budućnost zasniva na neovisnosti, samodostatnosti i otpornosti na svim razinama.
Zemlju u kojoj biznis ne ovisi i ne vodi politiku, a politika se ne bavi biznisom.
Zemlju u kojoj se prihvaća neuspjeh kao dio uspjeha.
Zemlju u kojoj svi živimo ravnopravno i imamo iste šanse, bez obzira na rod, podrijetlo, orijentaciju i opredjeljenje.
Zemlju u kojoj je lijepo i sigurno živjeti i koja nudi pregršt mogućnosti svakomu.
Zemlju u kojoj će trava uvijek biti zelenija.
Ako gledamo horizont sljedećih pet ili deset godina, najvećim izazovima smatram postizanje sigurnosti i predvidivog poslovnog, poreznog i pravnog okruženja – koji su redom svi ključni za daljnji razvoj gospodarstva.
Zatim reformiranje obrazovnog sustava koji u fokus stavlja prepoznavanje najboljeg u svakome i poticanje individualnog razvoja, u kojem su učenici i studenti subjekti koji uče, a ne objekti učenja; razvijanje gospodarskih grana koje su stvaratelji dodatne vrijednosti, sigurnosti i otpornosti gospodarstva u cjelini – tehnologije, poljoprivrede i proizvodnje, uz turizam koji će zasigurno ostati naša dominantna snaga i dalje glavni doprinositelj BDP-u.
Društvene norme postavljene su tako da je prihvatljivo i prihvaćeno gledati vlastiti interes, zanemarujući širi kontekst i dobrobit za druge. Horizont djelovanja, naročito u političkoj sferi, ima rok trajanja od četiri ili pet godina, što za razvoj društva predstavlja prvenstveno ograničenje, a ne perspektivu. Izrazito je niska razina poštovanja prema obrazovanju i radu, a fokus stavljen na brze rezultate koji koliko brzo dođu, tako i nestanu.
Prečesto se čini kao da Hrvatsku i njezine ljude svi drugi cijene više nego mi sami.
Kao vječiti optimist, vjerujem da se kao društvo mijenjamo i da se izmjenom generacija polako gubi tolerancija na prevaru i kriminal koji su prisutni na svim razinama društva, biznisa i politike, a da se sve više cijene obrazovanje i rad.
Voljela bih vidjeti snažniju ulogu pripadnika novih generacija u društvu kroz aktivizam, društveni i politički angažman, a sve manju ulogu rentijerstva i pristupa „jeftino kupi – skupo prodaj“ jer taj pristup, koji je snažno ukorijenjen kod nas, a ima kratkoročne pozitivne efekte, ne stvara nikakvu dodanu vrijednost i ne nudi perspektivu.
U neizvjesnim okolnostima u kojima se nalazi čitav svijet, pa tako i mi, najviše govori parola vezana za znanje i kvalitetu same osobe, a može se sažeti u „sve svoje sa sobom nosim“. Materijalne vrijednosti sustavno gube na značaju jer su podložne utjecajima koji su izvan naše kontrole. Samim su time obrazovanje i izgradnja osobe, pa onda i društva temeljenog na znanju i pravim vrijednostima, jedino solidno i održivo bogatstvo.
Godine 2050. živjet ćemo u obnovljenom, čistom, razvijenom, dinamičnom, kulturnom i zabavnom Zagrebu koji će kao glavni grad europske države biti na ponos svih građana Hrvatske.
Živjet ćemo u decentraliziranom okruženju – u velikim gradovima koji u fokusu imaju vlastiti razvoj na održivim osnovama, koji maksimiziraju svoj potencijal i nude mogućnosti obrazovanja, rada, uspjeha i napredovanja, ali i u manjim gradovima koji se predano bave prepoznavanjem svojeg potencijala i stvaranjem jedinstvenih mogućnosti rada, rasta i razvoja, te u ruralnim dijelovima Hrvatske kojima je fokus na poljoprivredi, poduzetništvu i turizmu, stvarajući dovoljne razloge za ostanak, povratak ili makar dolazak i redovitu posjetu.
Ne samo da generalno imamo manje stanovnika, već su značajno smanjeni brojevi stanovnika gradova, ali što je još gore – napušta se i selo.
U vremenu koje nam predstoji sigurno ćemo tražiti kvalitetu života izvan velikih gradova – mirni kutak, doticaj s prirodom, povratak korijenima… Mijenjat će se dinamika života. Radit ćemo s bilo kojeg mjesta. Radit ćemo pametnije i kreativnije. Više ćemo cijeniti svoje vrijeme i još više ulagati u odnose. Tehnologije su nas dugi niz godina uspješno otuđivale od temeljne ljudske potrebe – za bivanjem dijelom društva i zajednice. Tijekom i nakon COVID-krize upravo se otuđenost pokazala jednom od najgorih posljedica. Stoga u kombinaciji tehnologija, društvenih mreža, ali i ponovne mogućnosti kretanja i novootkrivene
mogućnosti rada s različitih lokacija, vjerujem u povratak onim bazičnim ljudskim vrijednostima i potrebama za kvalitetnim odnosima, bliskosti i ljudskosti. Povratak osnovama ljudskosti i ljudske vrste – pripadnosti i zajedništvu.
Sigurnost i kvaliteta života ono je što nas uvijek vrati doma. I ne samo zato što smo uvijek negdje drugdje stranci.
Hrvatska je 2050. zemlja znanja i kvalitete života, društvo koje nudi mogućnosti za svakog, poslovno okruženje koje je poticajno za inovacije i razvoj, politika koja je u službi čovjeka, boljeg danas i još boljeg sutra. Hrvatska je 2050. zemlja optimizma i perspektive, inkluzivna, samodostatna i otporna.
Vjerujem u Hrvatsku i njezine ljude. Zato oduvijek biram biti i ostati ovdje. Mnogi od nas vidjeli su svijeta, školovali se vani, putovali, radili izvan granica Lijepe naše. Sigurnost i kvaliteta života ono je što nas uvijek vrati doma. I ne samo zato što smo uvijek negdje drugdje stranci. Ono što za većinu od nas čini razliku jest osjećaj pripadnosti i vjere u to da možemo pojedinačno, a onda i kao društvo, napraviti razliku. U komunikaciji sa strancima često čujem što njih naročito fascinira u vezi nas u Hrvatskoj, a mi to možda uzimamo zdravo za gotovo – osjećaj zajedništva, snage da potegnemo skupa kada je najteže, da smo u svemu lošem zajedno, a sve smo dobro ostvarili skupa, jedni za druge, a tek onda za sebe ponaosob. Ako podižemo nove generacije upravo s tom perspektivom – da svatko od nas čini razliku i možda je malen, ali jako bitan kotačić u tom sistemu – možda ćemo zajedno uspjeti izgraditi Hrvatsku zemljom mogućnosti i bolje budućnosti. Ja u to vjerujem. Za to radim. Za to djelujem. I postojim.
Autorica: Vedrana Likan, direktorica kompanije Colliers i filantropkinja