Nakon što smo se susreli s pandemijom koronavirusa i nakon što smo došli do trenutka resetiranja svih postavki na koje smo navikli, dogodila se pozitivna stvar (i to je ovog trena jedina pozitivna stvar), a to je pristup mentalnom zdravlju. Mislim da je razgovor o mentalnom zdravlju prestao biti velikom sramotom i postalo je prihvatljivo priznati da nam je potrebna pomoć. U tom smislu vidim velike promjene, što je dobro sa strane senzibilizacije.
U sljedećih pet do deset godina, imajući u vidu nesigurna vremena u kojima živimo, smatram da je izuzetno važno ulagati u razvoj, osiguravanje zdravog razvoja mladih generacija. S jedne strane vidim izazove, ali isto tako, kao našu, hrvatsku snagu vidim i veliku spremnost stručnjaka da prepoznaju probleme te brzo mobiliziraju snage i resurse potrebne za integraciju djece u školi. Govorim o generacijama koje su bile aktivne 90-ih godina i o stručnjacima koji su spremni odgovoriti na sve izazove koji sada postoje i za koje vjerujemo da će još neko vrijeme postojati.
Žalosno je što ovog trena javnozdravstveni sustav nema odgovor na sve veće potrebe osobito mladih – djece od 15-16 godina do studentske dobi – koji trebaju psihologe, terapeute, savjetovanje, rad… Javnozdravstveni sustav nema odgovor na to, što znači da onaj tko ne može platiti, ne može dobiti uslugu. Javno zdravstvo može osigurati kratak termin u bolnicama, dugo se čeka, nema psihologa u domovima zdravlja. Bolnice su također krcate. Dobro je što su ljudi spremni potražiti pomoć, dobro je što imamo stručnjake s područja mentalnog zdravlja koji se mogu uključiti u rješavanje problema, ali nije dobro što se o tim potrebama uopće ne govori.
Vidim i određene izazove u razvoju odgoja i obrazovanja. Primarno mislim da se tehnologija mijenja mnogo brže nego što to obrazovni sustav može pratiti. Danas imamo čitav niz poslova za koje se generacija koja je jučer završila fakultete nije imala priliku obrazovati. Imamo izazove na području sigurnosti na internetu kad je riječ o radu s mladima. Prvi puta u povijesti roditelji i učitelji imaju manje informacija i manju svijest o svemu što postoji od djece. Odrasli imaju manje informacija o rizicima, potrebama, budućim zanimanjima. Dodatno, obrazovni sustav jako kaska za stvarnim potrebama. Danas imamo čitav virtualni sustav kriptovaluta i nekih potpuno imaginarnih tržišta, metaversea itd. o kojima bi bilo dobro da mladi mogu naučiti i to unutar sustava odgoja i obrazovanja, ali pitanje je tko će im to predavati. Postojeći učitelji teško će samostalno sve to svladati i ugraditi u kurikulum.
Postoji izazov nove i važne tehnologije koju mladima nema tko prenijeti.
Drugo je pitanje medijska pismenost mladih. Možemo ih naučiti gdje će pronalaziti informacije, kako će ih filtrirati, kako će ih kritički prosuđivati. Izrazito je važno kako će pristupiti tomu, odabrati izvore, educirati se…
Škole jesu i moraju biti mjesta integracije, djece, obitelji, iz drugih sredina.
Pitanje tolerancije i uvažavanja povijesno je prisutno u Hrvatskoj. Prošle i ove godine stiglo je mnogo učenika iz Ukrajine koje je trebalo integrirati jer su u škole došli bez znanja jezika i u izazovnim okolnostima. Ako je to moguće, moguće je integrirati djecu i obitelji iz raznih dijelova svijeta.
Kako izgleda svijet 2050. godine? Radim. Ne moram raditi, ali biram raditi jer želim dati svoj doprinos društvu. Volim gledati svoju djecu, mlađe generacije, kojima je lijepo, kojima se vratila vjera u društvo. Naučili smo silno mnogo iz posljednjih tridesetak godina, globalno smo kao društvo bili u velikoj krizi iz koje smo naučili nešto. Našoj je djeci puno dostupnije ono što im je nedostajalo posljednjih trideset godina.
Naučili smo puno iz grešaka. Bolji smo prema okolišu i zemlji. Svijet je danas ljepše mjesto.
Postoji puno ljudi, resursa, koji mogu pomoći da stvarno stvorimo bolje društvo. Postoji puno entuzijasta, ljudi koji su spremni uložiti u veoma inovativne, kreativne ideje za stvaranje boljeg društva.
Autorica: Silvija Stanić, izvršna direktorica Udruge roditelja „Korak po korak“