U toj će borbi izazovi biti brojni, od onih unutarnjih poput trajnog zanemarivanja ovog važnog društvenog podsustava od strane političkih struktura, preko sustavnih poput niskog interesa za nastavnički poziv u dijelu struka, do globalnih izazvanih prije svega razvojem digitalnih tehnologija i posebice umjetne inteligencije. Premda bi se s takvim izazovima i mnogo bogatije i razvijenije zemlje teško nosile, smatram da Hrvatska ima ozbiljnu priliku kroz njih proći kao uspješno društvo. Osnovni je preduvjet za to radikalnija promjena sustava odgoja i obrazovanja – korekcije tu više ne pomažu.
Situacija u kojoj svaki učenik u Garešnici ili Gospiću kroz interakciju s naprednim sustavima može doći do bilo koje informacije i još k tome u primjerenom kontekstu, znak je da nova škola mora dati nešto novo.
Postojeći model odgoja i obrazovanja koji karakteriziraju linearan obrazovni put, predmetna orijentacija, oslonac na činjeničnom znanju, fiksna lokacija i vrijeme te nedostatak izbornosti i situacijskog učenja u vrijeme napredne umjetne inteligencije, jednostavno nema budućnost.
Hrvatska može promijeniti sustav odgoja i obrazovanja jer dokazano ima radnice i radnike u dječjim vrtićima, školama i fakultetima koji se mogu prilagoditi i promijeniti način rada, pod uvjetom da ih se na demokratičan način uključi u promjene sustava. Taj će sustav biti usmjeren razvoju znanja i vještina mladih ljudi u rješavanju problema i donošenju odluka, kritičkom mišljenju, kreativnosti i inovativnosti te onom što kronično nedostaje: učenju kako učiti. Mladi će ljudi u toj novoj školi učiti u situacijama u kojima će se nužno povezivati i surađivati s drugima koristeći različite jezike od govornih, preko programskih do jezika umjetnosti. Poučavanje i učenje bit će usmjereni i osobnom i socijalnom razvoju djece i mladih, baš kao i osposobljavanju da samostalno i informirano mogu upravljati vlastitim obrazovnim i karijernim putem. Taj će sustav na kraju biti snažno usmjeren tomu da se mladi ljudi ostvare kao aktivni građani u svojim zajednicama povezujući se u aktivnostima usmjerenima dobrobiti.
Kao društvo, premda zagrnuti velom pesimizma, imamo priliku pridružiti se onim progresivnima koji će kroz ovakve turbulencije izaći kao zajednice utemeljene na znanju, oslanjajući se na takve promjene i imajući povjerenja u mlade. Oni su danas namjerno utišani i prepušteni digitalnim tehnologijama. Stišavanje njihovih glasova višedesetljetni je projekt političkih elita koji je u Hrvatskoj 2020-ih dosegao vrhunac.
U javnom prostoru mladost ne postoji, a kad je se i čuje, često nailazi na osudu. Ipak, kada se odvažite odmaknuti tu tišinu, nailazite na osobe koje imaju što za reći.
Možda njihova artikulacija nije uvijek onakva kakvu očekujemo, ali sve je tu i dalje prisutno. Osobne borbe, briga za druge, ideje koje motiviraju. U tom prepuštanju digitalnim svjetovima zanemarujemo da je uvijek bolje ostvariti ljudski kontakt jer iz njega proizlazi pravo životno učenje.
Ako uspješno promijeni sustav odgoja i obrazovanja, riješi probleme u pravosuđu i sredi sustav zdravstva, Hrvatska će 2050. godine biti uspješan dio razvijenog svjetskog bloka.
Taj će svijet biti znatno drugačiji od trenutnog, ali u tom „našem“ bloku demokratski će režimi osiguravati svojim građankama i građanima siguran život.
Ostatak svijeta karakterizirat će drugačije perspektive ispunjene sukobima, glađu i nejednakostima. Mnogi će s pravom reći – takav je i ovaj današnji svijet. Za dvadeset i pet godina razlike će se samo povećati, a društva koja nedovoljno uspješno prođu kroz procese promjena (p)ostat će, baš kao i u prošlosti, gubitnici ovih procesa.
Ono što je sigurno jest da je ljudska vrsta sposobna za pozitivne perspektive. Sposobni smo stvarati, boriti se za pravdu i promjenu, promijeniti se, voljeti. To je snaga u koju vjerujem, kako u Hrvatskoj, tako i u cijelome svijetu.
Promjena je nužna i moguća!
Autor: dr. sc. Boris Jokić, viši znanstveni suradnik na Institutu za društvena istraživanja