Efekti pandemije fino su nasjeli na već raniji trend pogoršanja psihičkog zdravlja. Najgore su prošli djeca i mladi, osobito djevojke koje pokazuju više rizičnih ponašanja, depresivnih simptoma, nezadovoljstva izgledom. Sve je više hospitalizacija djece s psihičkim problemima, a stopa se pokušaja suicida među mlađima do 18 godina utrostručila. Posljedice toga tek ćemo gledati ako se ne trgnemo i počnemo nešto sustavno i ozbiljno raditi oko mentalnog zdravlja. Voljela bih da se možemo imunizirati na psihičke smetnje kao što smo se mogli na koronavirus, no toga nema. Cjepivo za psihičke smetnje ne postoji. Za početak bi bilo dobro da krenemo ulagati u taj dio zdravlja znatno više nego što smo do sada.
Za idućih pet do deset godina očajnički se želim osloniti na postojanje Strateškog okvira za razvoj mentalnog zdravlja do 2030., dokument koji je Vlada donijela kao ideju što bi trebalo činiti po pitanju mentalnog zdravlja. Znam da papir svašta trpi, ali jako želim vjerovati da je pred nama dokument kojim se pokazuje da postoji svijest i ideja da je mentalno zdravlje važno i to je prvi korak u smjeru da se poduzmu i kreiraju daljnje akcije kako bismo pomogli onima kojima trebaju psihološka pomoć i podrška. Jedna je od stavki u dokumentu i briga o mentalnom zdravlju studenata što mi je posebno važna tema jer sam i sama sveučilišna nastavnica i voditeljica Savjetovališta Filozofskog fakulteta za studente.Ideja mi je da se usluga psihološke podrške i brige za mentalno zdravlje poboljša svojom kvalitetom i znatno boljom dostupnošću svim studentima Sveučilišta u Zagrebu. Voljela bih i da budemo primjer dobre prakse i za druge institucije takvog tipa u zemlji, ali i šire.
Načelno problem vidim u manjku financijskih resursa. Zajedno s drugim temama mentalno se zdravlje teško probija na listi prioriteta za financiranje. Stvari idu sporo ili nikako. No, vjerujem da novca ima, samo su potrebne stalna svijest i jaka volja da je skrb o mentalnom zdravlju prioritet ove zemlje. Moja struka nastoji stalno isticati argumente zašto je važno uložiti više u sustavnu brigu za mentalno zdravlje. Suludo mi je da i dalje moramo prodavati tu temu kao da nije dovoljno jasno da je to problem.
Za promjenu je potrebno nekoliko ljudi i puno iskrene volje.
S druge strane, u nastojanju da promičem ovu ideju i razvijam projekte koji će biti od koristi društvu, srela sam divne, uporne i stručne ljude koji jednako gorljivo kao i ja traže rješenje. Povezati se s njima čudesno je iskustvo jer mi se za tren rastope slutnje i pesimizam i krenem biti ponovno optimistična. Divno je gledati što se iz te sinergije može izroditi. Iskusim koliko je zapravo malo potrebno da se stvari pokrenu. Nekoliko ljudi i puno iskrene volje.
U društvu će još dugo prevladavati tema (ne)sigurnosti. Teško ćemo se uspjeti otrgnuti od toga. Nesigurnost od potresa, egzistencije, ekonomske krize, ekološke krize, klimatskih promjena, terorizma, rata, virusa, imigranata, manjina, većina, neuspjeha, brige za budućnost djece, skrbi o roditeljima… Lista je toliko velika, a argumenti nas napadaju iz mobitela svakih 5-10 sekundi. Je li riječ o stvarnoj prijetnji, manipulaciji, senzacionalizmu ili potpuno krivim informacijama, nekada je teško razlučiti. Ali ljudi nisu opremljeni za tu količinu stalnih prilagodbi na stres. Paradoks je u tome da nikada nismo živjeli sigurnije, a bili toliko natopljeni anksioznošću kao danas. To je zato što se opasnost stalno iščekuje i stalno servira, ali se zapravo ne događa. Jednom kada je prijetnja zaista pred nama, onda je strah smislen i koristan. U suprotnom je štetan i nepotreban. Strah bez stvarne prijetnje nikad nije dobar put. Vrijeme je da prestanemo galopirati u strah.
Kako? Svatko treba početi od sebe i aktivno promicati optimizam u sebi, prema članovima svoje obitelji, a onda i prema svima drugima koje poznaje. Najgore je njegovati stil razmišljanja u kojem je prijetnja blizu, a mi vjerujemo da se s njom nećemo znati nositi ili je prevladati. Upravo ću zato i ja reći da očekujem da će 2050. biti ljepše i bolje.
Živjet ćemo kvalitetan balans ljudskih sloboda i odgovornosti, bezuvjetne ljubavi prema djeci, ali i jasnih i realnih granica, bit ćemo pažljivi jedni prema drugima, ali ne nauštrb svojih potreba. Nadam se i vjerujem da će sve veći broj nas imati ideju da je smanjivanje nejednakosti među ljudima ono od čega će profitirati svi.
Godine 2050., a nadam se i prije, psihičke smetnje imat će isti status kao i tjelesne bolesti, a stigmatizacija psihičkih poremećaja i bolesti bit će nešto o čemu ćemo čitati u poglavljima knjiga o odnosu društva prema psihičkim smetnjama kroz povijest.
Za generacije koje dolaze možemo učiniti jako puno. Za početak, osvijestiti da postoji problem s mentalnim zdravljem i to na način da moramo postaviti „čuvare“ ili različita „budna oka“ oko djece i mladih. Roditelji, učitelji i profesori, koji često mogu i previdjeti dijete i mladu osobu koja psihički pati, nerijetko su i izvor pojačanog stresa i problema za mentalno zdravlje. Zato ih je potrebno educirati, jačati njihove kompetencije u procesu odgoja i obrazovanja, ali i prepoznavanja prvih znakova psihičkih smetnji. Nadalje, svako dijete mora samostalno moći doći do stručnjaka za mentalno zdravlje i to tamo gdje ono boravi svakodnevno, a to su vrtić i škola. Svaka obrazovna ustanova mora imati psihologa s kompetencijama takve vrste. Tek nakon toga treba nam dobro organizirana stručna skrb za djecu i mlade koji su u pojačanom riziku. Kada imamo dobar sustav, onda možemo gasiti požare; kada ugasimo požar, možemo paziti da od malog žara ne bukne novi požar, a tek kada se sve ugasi, možemo saditi travu i biljke, čekati da izrastu i pažljivo ih čuvati dok ne procvatu.
Da bismo to postigli, moramo govoriti i govoriti i nikada ne prestati govoriti o mentalnom zdravlju. Nikako s porukama lažnog optimizma poput „sve će biti dobro“, to su poruke koje nikomu ne koriste. Kada netko kaže da smo dobro i da smo otporni, govori to zato što ne razumije ljudsku psihu i želi umanjiti tu vrstu problema jer je bespomoćan. Onima koji su dobro takva poruka ništa ne znači, onima koji nisu dobro to je poruka koja će im pogoršati psihičko stanje. Svi pojedinci, osobito osobe koje javno istupaju, trebali bi pripaziti što i kako govore o psihičkom zdravlju jer tko zna, možda vas baš sluša neka osoba kojoj se više ne živi, netko tko pere ruke do krvi trideset puta dnevno, netko koga preplavljuje tjeskoba da ne može izaći iz kuće, netko tko se samouništava alkoholom i drogama. Moramo više govoriti da je u redu da nismo dobro kada nismo, da nismo krivi za to ni manjkavi, da nas smije biti sram što nismo psihički dobro, da to nije stvar karakterne slabosti i, ono najvažnije, da pomoći i izlaza uvijek ima. Treba pitati za pomoć!
Moramo govoriti i govoriti i nikada ne prestati govoriti o mentalnom zdravlju.
Društvena zbivanja stalno utječu na moj posao. Koliko god bismo htjeli da se pandemija nije dogodila, toliko je jasno bilo da naša struka sada mora biti maksimalno angažirana, čime dodatno dobiva na smislu ono što činim ne samo ja, nego svi moji kolege. Činjenica je da smo i mi psiholozi živjeli u istim uvjetima kao i drugi ljudi, no pružanje pomoći mnogima dalo je smisao bivanja u toj suludoj situaciji lockdowna. Kako su i psiholozi ljudi, a sad smo već dugo preplavljeni i mi ljudskom patnjom, ali i bespomoćnosti zbog listi čekanja za dobivanje pomoći, bojim se da će i psiholozi trebati psihologe. Posla će biti uvijek, to je nešto za što se, nažalost, ne brinem da će nestati. To je divna struka i jako sam ponosna na psihologe koje susrećem. Volim biti u društvu psihologa, to je jedan posebno dobar osjećaj.
Autorica: doc. dr. sc. Tanja Jurin, klinička psihologinja i voditeljica Savjetovališta za studente Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu