POVEZANOST, ELEKTRIFIKACIJA, EKONOMIJA DIJELJENJA duboko redefiniraju automobilski biznis kakav smo do danas poznavali. Toyota ubrzano razvija tranziciju iz automobilske kompanije u kompaniju mobilnosti i usluga, krojenih prema specifičnim zahtjevima budućih potrošača. Kroz iskustva s raznim brendovima potrošači su postavili nova očekivanja ispred svih nas.
Vlasništvo nad vozilom danas nije više standard. Stranke žele imati potpunu kontrolu nad svojim kućnim budžetom i troškovima, spremni su samo „plaćati ono što koriste“.
Žele biti slobodni i fleksibilni. Traže usluge koje su u cijelosti prilagođene njihovom životnom stilu kako danas, tako i u skorijoj budućnosti, sukladno promjenama njihovih životnih situacija (proširenje obitelji) ili pak njihovog posla.
Ograničena dobavljivost vozila produljila se neočekivano i nakon COVID-a i bit će naša nova realnost sljedećih nekoliko godina. Stabilna potražnja za novim vozilima, usprkos visokoj inflaciji, trend je koji će se nastaviti jer osim nekretnina, ulaganja koja mogu zadržati vrijednost jesu i automobili, posebno automobili marki koje imaju snažnu reputaciju. Naš su najveći fokus investiranja u nove akvizicije, nevezano za automobile kao što su recycling economy, financial services, IT sektor, ulaganje u tehnologije obnovljivih izvora energije…
Automobilske kompanije koje će uspjeti najbrže presložiti svoje organizacije i poslovanje iz „tradicionalnog“ biznisa koji smo do sada poznavali u kompanije nove mobilnosti, bit će i kompanije koje opstaju.
Transformacija, a ne samo promjena, to je najveći izazov za sve nas danas.
Zbog toga kompanije više nego ikada trebaju lidere vizionare koji inspiriraju, a ne tehnomenadžere koji kontroliraju i pritom ne vide dalje od prsta pred nosom. To je najveći izazov, promjena koja dolazi iznutra.
Ono što vrijedi globalno, vrijedi i za Hrvatsku. Transformacija je nužna. Hrvatska treba kao prvo jasno definirati strategiju razvoja zemlje. Nakon toga sve svoje javne, društvene, gospodarske politike usmjeriti na dosljedno podržavanje takve strategije.
Što je Hrvatska danas i kakvu Hrvatsku želimo? Mislim da još lutamo u jasnom odgovoru na to pitanje.
Naša su snaga naši ljudi, obrazovani i lako prilagodljivi svim situacijama i kulturama. Nažalost, nemamo tradiciju vođenja i upravljanja zemljom kao mnoge velike nacije koje su danas razvijene zemlje i društva. Ono što imamo kao komparativnu prednost, koju zasada iskorištavamo samo kroz turizam, jest bogomdana zemlja.
Kriza se na japanskom označava pojmom KI-KI, što znači prilika i neprilika u isto vrijeme. U tom poimanju svijeta u kojem živimo i u kojem se krize dešavaju ciklički sve češće, nema razloga za strah za one koje traže priliku, a ne nepriliku. Mediji danas diktiraju teme, a na nama je da ih pažljivo analiziramo, tražimo iz više izvora i pokušavamo sagledati pravo stanje stvari iz svih kuteva. Svatko od nas na individualnoj razini treba razviti kritičko mišljenje prema informacijama koje nam se danas serviraju. Teme koje će prevladavati u javnom prostoru nažalost su teme koje će se prodavati. Vanjski utjecaji i nova kriza neće utjecati negativno na posao, već samo izazovno. Od svih će se gospodarskih sudionika tražiti veća agilnost, kompetencija i fleksibilnost, spremnost na rizike pokušaja/promašaja, ali uz jasnu viziju transformacije koju trebaju proći.
Ne vjerujem da će puno toga bitnog u budućnosti biti lakše. Dapače, očekujem dodatnu kompleksnost u svim segmentima poslovanja: proizvodnji, logistici, marketingu, prodajnim kanalima i strategijama, očekivanjima kupaca, konkurenciji i konkurentnosti. Ali ono što jest prednost i što ostaje prednost naša je sposobnost da se prilagodimo, mijenjamo i prebrodimo sve izazove. Iza nas je nikad bolja godina s nikad više izazova. Uvidjeli smo da je Darwinova teorija točna i u praksi potvrdiva.
Hrvatska u daljoj budućnosti? Iz perspektive automobilske branše, Hrvatska već danas treba ograničiti uvoz rabljenih vozila koja ne odgovaraju strogim CAFE regulativama o dozvoljenim pragovima ispušnih emisija. Hrvatska već danas treba izgraditi električne i vodikove punionice.
Hrvatska već danas treba imati jasnu viziju mobilnosti unutar gradova i općina kroz car sharing usluge i javni prijevoz s nultim emisijama.
Vrlo ćemo brzo znati kako će izgledati Hrvatska do 2050. godine, za to ne treba čekati 27 godina, već promatrati što se događa u narednih 5-10 godina. Ako ne bude vidljivih mjera države i proaktivnosti županija, općina i gradova u izgradnji nove razine mobilnosti za njihove građane, bit ćemo skladište rabljenih vozila za EU.
Općenito gledano, i dalje ne vidim nikakav iskorak u borbi protiv korupcije, elitizma u javnim poduzećima i državnom aparatu, reformi obrazovanja, mjerama za zadržavanje mladih i obrazovanih ljudi. Scenarij A: bit ćemo iseljena zemlja s uvoznom radnom snagom. Scenarij B: bit ćemo zemlja savršenog balansa života i rada. Moderna, povezana, čista, sigurna, visokog životnog standarda (TOP 10 u EU-u). Želim nam ovo drugo.
Nikada nismo živjeli lagodnije, a u isto vrijeme nikad nismo bili nezadovoljniji kao ljudska vrsta. Svjesni smo konačno što je pogrešno i što trebamo napraviti da se vratimo na pravi put.
Otuđenost od prirodnog okruženja, zamjena stvarnih iskustava s virtualnim kreirala je depresije i bolesti kojih smo konačno svjesni, ako ništa drugo. To je po meni već jako dobar znak koji zove na promjene. Osviještenost. I promjene se dešavaju.
Nisam pesimist, samo sam realist. Tu je velika razlika. Pesimizam paralizira, a realist sagledava situaciju iz više kutova i razumski sagledava budućnost. Svijet u kojem živimo svijet je koji mi kreiramo. Trebamo konačno preuzeti punu odgovornost za sve ono što jest i što će biti.
Autor: Goran Krizmanić, Regional CEO Toyota Africa