Cijela industrija najpopularnijeg sporta na svijetu raste iz godine u godinu. To nosi nuspojave jer se stvara podjela bogatih i „siromašnih“, i klubova i liga. Ta je ideja jednom već skoro i uspjela, samo bogati nisu očekivali da će UEFA zaustaviti tu ideju, da će nogomet ipak uspjeti sačuvati dostojanstvo. Ali budimo realni: te želje vjerojatno nisu umrle i vjerojatno je pitanje dana kad će se ponovno aktualizirati. To je princip u kojem profit diktira sve smjerove.
Bit će veliki izazov očuvati nogomet u formatima i kalendarima u kojima on jest. I FIFA kao globalna institucija već je počela puštati probne balone da se SP igra svake dvije godine. Da mi je netko rekao da će se SP igrati u Katru, ja bih rekao da je to neizvedivo. A opet se uspjelo. Živimo u vremenu koje je strahovito promjenjivo, varijabilno i profit diktira smjer i pravac. Uvijek se postavlja pitanje nogometa kao igre jer nijedan sport u zadnjih deset godina nije doživio toliko nadopuna i modifikacija i po pitanju kalendara i sustava. Izazov je očuvanje nogometa u nekakvim njegovim prirodnim elementima koje je dosad imao.
Superliga je zamišljena da se izolira 10 do 14 najbogatijih klubova: zatvorena liga u kojoj se ne ispada. Mjerilo nisu samo plasman, natjecanje i podjele. Dijelio bi se profit koji bi bio enorman. To će ostati visjeti u zraku. Bit će puno gledanije, veći sponzori, marketinški izazovnije… A što je s drugim klubovima i drugim nacionalnim ligama? Što je s mogućnošću da netko tko je autsajder i nije toliko bogat povremeno izbaci favorita?
To je ljepota nogometa.
Ljepota nogometa jest u tome da povremeno autsajder izbaci favorita.
Naša je reprezentacija dobar primjer. Italija se nije plasirala na zadnja dva svjetska natjecanja. Oni ulažu milijune u nogometne škole i razvoj. Nepredvidljivost je uvijek prisutna u nogometu. Omogućuje da stvoriš jaku reprezentaciju i jaku momčad koja nije favorit. Naša je repka postala nogometni gigant. U zadnjih dvadeset godina triput smo bili na postolju. Pa to ni najveći optimisti ne bi očekivali.
Mi smo osuđeni na taj vid djelovanja, da stvaramo talente. Hrvatska nogometna liga ima problema s budžetiranjem i financiranjem. Osuđeni smo na tradiciju mladih igrača i talenata koji čim pokažu kvalitetu i potencijal odlaze van. Nemamo mogućnost očuvati kvalitetnu generaciju. U našem nogometnom društvu to će klubovima biti teško očuvati. Fokusirani smo na prodaju mladih talenata koji se nisu dokazali, a već odlaze van. Nekima brzi odlazak odgovara, nekima ne. Moj je osobni stav da se trebaš dokazati u svojoj sredini, to je najprirodniji put.
Mnogi treneri odlučuju na osnovu svoje procjene tko donosi neku vrijednost. Siguran sam da nijedan trener ne želi izgubiti nijednu utakmicu. Čistimo se i po pitanju korupcije. To živi u svim društvima, ne samo u našem. To sigurno uvjetuje i otežava neke okolnosti, ali živimo u vremenu u kojem se ništa ne može sakriti. Ako netko stvarno donosi vrijednost, to se ne može ignorirati. Sve pomalo ide u smjeru čišćenja. Mi smo u nekoj tranziciji koja možda predugo traje, ali se događa. Pomičemo se, više nije tako kao što se možda čini. Naravno da postoji korupcija, ali ne više u količini kako je bilo ranije.
Hrpa skautova iz boljih i kvalitetnijih i razvijenijih liga hoda Hrvatskom i promatra te klince. Oni gledaju, procjenjuju, rade analize – gledaju rade li razliku i imaju li kontinuitet. Na zapadu traže kontinuitet. Naš generalni stav još je zarobljen u prošlosti: mislimo da je talent dovoljan.
Naš je problem generalno što nemamo najbolje mišljenje sami o sebi. To je kompleks koji vučemo, zbog sustava ili okoline.
Osim igrača i repke koja ostvaruje odlične rezultate, tu je plejada mlađih trenera koji su izuzetno talentirani. Pojavljuju se treneri koji imaju neki stil. Kvaliteta je tu.
Naš je problem generalno što nemamo najbolje mišljenje sami o sebi. To je kompleks koji vučemo, zbog sustava ili okoline. Živimo u vremenu u kojem, generalno gledano, favoriziramo nekog izvana, a zanemarujemo ono što imamo kod kuće. Treneri su kod nas bili strahovito upitni, a vani su priznati i više ih se cijeni.
Potrebna nam je nogometna infrastruktura: stadioni i tereni. Hrvatska nogometna elita nije zaslužila ovakvu infrastrukturu. Smetaju me i neke podjele koje su uvijek tu prisutne, a nemaju veze sa sportskim rivalstvom. Jedno je rivalstvo na terenu, drugo su podjele sjevera i juga. Tu se puno može napraviti, a tu su svi nogometni djelatnici zaduženi da više naprave. Infrastruktura zaslužuje ozbiljniji pristup i reputaciju, tu smo ostali u srednjem vijeku. A s druge je strane apsolutno opravdano ne očekivati da se grade stadioni kad imaš hrpu problema, od Banovine i kuća koje nisu obnovljene. Zašto smo inertni, toksični… ne znam. Ta je politika prisutna i u nogometu i u svemu.
Živimo u svijetu globalizacije koja me zbog dostupnosti informacija čini jako optimističnim. Ali to me u neku ruku i plaši.
Ne mora svaki stadion biti nacionalan, ali barem da imamo normalne uvjete da obitelj može doći i biti na natkrivenom stadionu i uživati u nogometnim utakmicama.
Živimo u svijetu globalizacije koja me zbog dostupnosti informacija čini jako optimističnim. Ali to me u neku ruku i plaši. Ljudi su prekomforni. Odjednom se svi u sve razumiju. Imam osjećaj da je zbog dostupnosti globalizacije sve manje kritičkog, argumentiranog razmišljanja. Tu su i društvene mreže koje pokazuju da neki sumnjivi autoriteti predvode krda. Snaga toga je velika, a očito nismo u stanju sve procesuirati. Tu ćemo se vjerojatno vrtjeti.
Autor: Mario Stanić, bivši igrač hrvatske nogometne reprezentacije